Eva Luna (21 page)

Mnoštvo muškaraca, žena i djece, prekriveno pobjedničkom prašinom, ušlo je u diktatorovu rezidenciju i poskakalo u bazen uza zvuke jazza što ga je neki crnac svirao na bijelom glasoviru koji je stajao na terasi za ukras, a voda je poslije toga bila nalik na juhu. Narod je napao i vojarne Sigurnosti. Čuvari su pucali iz strojnica, ali mnoštvu je uspjelo da probije vrata i uđe u zgradu, ubijajući sve što mu se našlo na putu. Mučitelji koji su se uspjeli spasiti jer tog trenutka nisu bili ondje, morali su se mjesecima skrivati da ih ne linčuju na ulici. Narod je upadao u trgovine i vile stranaca, koje je optuživao za bogaćenje uz pomoć Generalove politike prema useljenicima, razbijao je izloge na prodavaonicama alkoholnih pića, boce su se našle na ulici i išle od usta do usta, i svi su slavili kraj diktature.

Rolf Carle nije tri dana spavao jer je snimao događaje usred tutnjave uspaljene gomile, automobilskih truba, uličnih plesova i nekontroliranog pijanstva. Radio je kao u snu, misleći tako malo na sebe da je zaboravio strah i jedino se on usudio ući u zgradu Sigurnosti s filmskom kamerom da bi iz najveće blizine uhvatio gomilanje mrtvaca i ranjenika, raskomadane agente i uhićenike oslobođene iz zlosretnih podruma u kojima je vladao čovjek s gardenijom. Ušao je i u Generalovu rezidenciju i vidio kako gomila razbija namještaj, noževima dere zbirke slika i vuče po ulici ogrtače od činčile i oprave urešene lažnim biserima prve dame, a bio je i u Palači kad je na brzinu sklepano Vrhovno vijeće, sastavljeno od pobunjenih časnika i istaknutih građana.

Aravena mu je čestitao na obavljenu poslu i pružio mu priliku preporučivši ga televiziji, gdje je zbog hrabrih izvještaja prerastao u glavnu ličnost televizijskog dnevnika. Političke stranke, sastavši se u konklavu, stvorile su osnovu za dogovor, jer ih je iskustvo učilo da bi kanibalsko ponašanje moglo biti od koristi jedino vojsci. Proteklo je nekoliko dana dok su se stranačke vođe vratile iz izbjeglištva i počele odmatati klupko vlasti. Dotle su se ekonomska desnica i oligarhija, koje su se u zadnji čas pridružile prevratu, hitro približile Palači i u roku od nekoliko sati zaposjele sve vitalne položaje, raspoređujući se tako lukavo da je novi predsjednik, preuzevši vlast, shvatio da je jedini način da je održi bio da se nagodi s njima. Bili su to trenuci pometnje, ali se na koncu prašina slegla, buka utihnula i svanuo prvi dan demokracije. U mnogim mjestima ljudi nisu ni čuli za svrgnuće diktature, između ostaloga i zato što nisu ni znali da je General tolike godine proveo na vlasti. živjeli su po strani od dnevnih događaja.

Na ovome golemom prostoru istodobno postoje sva povijesna razdoblja. Dok magnati iz glavnog grada telefonom obavljaju poslovne razgovore s dioničarima na drugom kraju zemaljske kugle, u Andama ima pokrajina u kojima vladaju pravila ponašanja što su ih uveli još španjolski osvajači prije pet stoljeća, a u prašumskim naseljima ljudi tumaraju pod krošnjama goli, kao i njihovi preci u kameno doba. Bilo je to desetljeće velikih poremećaja i čudesnih izuma, ali ga mnogi nisu ni po čemu razlikovali od prethodnih. Narod je širokogrudan i lako prašta; u našoj zemlji ne postoji smrtna kazna ni kazna doživotne robije, tako da se zaboravilo tko se okoristio u doba tiranije, tko je bio kolaboracionist, tko doušnik i agent Sigurnosti, i svi su se uskoro ponovno uključili u društvo u kojem je bilo mjesta za svakoga. Ja sam o pojedinostima svega što se dogodilo saznala tek mnogo godina kasnije, kad sam iz znatiželje prolistala novine iz tog vremena, jer u Agua Santi nije bilo vijesti o tome.

Toga dana bila je svečanost koju je Riad Halabi upriličio da skupi novac za popravak škole. Počelo je rano, s popovskim blagoslovom, premda se on isprva protivio takvoj razonodi jer pruža dobru priliku za oklade, pijanke i pokoji ubod nožem, ali je na kraju zažmirio na jedno oko jer se škola poslije zadnje oluje urušavala. Na kraju je izabrana mjesna ljepotica koju je šef žandarmerije ovjenčao krunom od cvijeća i umjetnih bisera, što ju je napravila učiteljica Ines, a popodne su počele borbe pijetlova. Došlo je ljudi i iz drugih sela, i kad je netko s tranzistorom u ruci upao vičući da je General pobjegao i da gomila ruši zatvore i masakrira policijske agente, ušutkali su ga da ne ometa pijetlove. Jedino je šef žandarmerije nevoljko ustao i otišao do ureda da se poveže s nadređenima u glavnom gradu i primi instrukcije. Vratio se nekoliko sati kasnije i rekao da se ne treba uzrujavati zbog tih gluposti, da je vlada zaista pala, ali da će sve biti kao i prije, tako da može početi glazba i ples, i - daj pivo da nazdravimo za demokraciju. Riad Halabi izbrojio je u ponoć skupljeni novac, predao ga učiteljici Ines i vratio se kući umoran, ali zadovoljan jer je njegov prijedlog urodio plodom i osigurao krov za školu.

- Pala je diktatura - rekla sam mu čim je ušao.

Cijelog sam dana pazila Zulemu jer joj je opet bilo loše, pa sam ga čekala u kuhinji.

- Znam, dijete. - Rekli su na radiju. Što to znači?

- Nama ništa, to se događa daleko odavde.

Prošle su dvije godine i demokracija se učvrstila. Tada je još samo udruženje taksista i rijetko koji vojnik žalio za diktaturom. Nafta je curila iz zemljine utrobe obilato kao i prije, i nitko se nije baš brinuo u što će uložiti dobit jer su u dnu duše svi mislili da će blagostanje vječno trajati. Na sveučilištima su isti oni studenti koji su život stavljali na kocku da bi srušili Generala, tvrdili da su izigrani i optuživali su Predsjednika da se povinovao interesima Sjedinjenih Država. Uspjeh revolucije na Kubi zapalio je požar iluzija u cijeloj Latinskoj Americi. Neki su ljudi ondje mijenjali svijet, a njihov je glas stizao zrakom i rasipao veličanstvene riječi. Tamo je bio Che sa zvijezdom na čelu, spreman za borbu u bilo kojem dijelu Amerike. Mladići su puštali bradu i učili napamet ideje Karla Marxa i Fidela Castra. Ako nema uvjeta za revoluciju, pravi ih revolucionar mora stvoriti, pisalo je neizbrisivom bojom na zidovima Sveučilišta. Neki su, uvjereni da narod nikad neće dobiti vlast bez nasilja, odlučili da je došao čas da se uzme oružje u ruke. Počeo je gerilski pokret.

- Htio bih ih snimiti - izjavio je Rolf Carle Araveni.

I tako je krenuo u planinu za tamnoputim, šutljivim i opreznim mladićem koji ga je kozjim stazama doveo do mjesta gdje su se krili njegovi drugovi. Tako je jedino Rolf od svih novinara uspio snimiti njihove logore i jedini komu su komandanti vjerovali. Tako je upoznao i Huberta Naranja.

Naranjo je proveo dječaštvo razbijajući po bogatim četvrtima, na čelu skupine marginalaca zaraćenih s bandama bogatih dječaka koji su jurili po gradu na kromiranim motociklima, odjeveni u kožne vjetrovke i oboružani lancima i noževima, po uzoru na ulične bande iz filmova. Dok su se ti gospodičići zadržavali na svom terenu i vješali mačke, noževima uništavali sjedala u kinima, pipkali služavke po parkovima, upadali u Samostan vjerskog reda klanjateljica i plašili redovnice, vršili prepade na plesove kojima su petnaestogodišnje gospođice nastupale u društvo, da bi se pomokrili na tortu, sve je praktički ostajalo u obitelji. Policija ih je tu i tamo hvatala, odvodila u komandu, pozivala roditelje da prijateljski srede stvari i odmah ih puštala ne zapisujući im imena. To su bezazlene nestašnosti, govorili su dobrohotno, uskoro će dečki narasti, kožne vjetrovke zamijenit će odijelom i kravatom i bit će sposobni da vode obiteljska poduzeća i sudbinu zemlje. Ali kad su provalili u središnje gradske ulice i počeli prosjacima mazati genitalije muštardom i ljutom paprikom, prostitutkama nožem biljegovati lice i hvatati homoseksualce po Ulici Republike da bi ih proburazili kolcem, Huberto Naranjo zaključio je da je dosta.

 Skupio je svoje drugare i organizirao obranu. Tako je nastala Kuga, najstrašnija banda u gradu, koja se suprotstavljala motorkotačima u otvorenim okršajima i posvud za sobom ostavljala udarce, rane od hladnog oružja i onesvještene ljude. Kad ih je policija uspjela zaskočiti blindiranim kolima, lovnim psima i ekipama uvježbanima za borbu protiv pobunjenika, oni bjeloputi u crnim vjetrovkama vraćani su kućama netaknuti. Ostale su u vojarnama mlatili sve dok krv nije u tanjušnim mlazovima tekla po pločicama u dvorištu. Ali Kugu nije uništilo to batinanje, nego viša sila koja je Naranja odvela daleko od grada.

Jedne noći prijatelj Crni, onaj iz kuglane poveo je Huberta Naranja na tajnovit sastanak. Pošto su na vratima rekli lozinku, odveli su ih u neku zatvorenu sobicu gdje je bilo nekoliko studenata, koji su se predstavili lažnim imenima. Huberto se smjestio na pod kraj drugih i osjećao se kao da ne spada onamo, jer ni on ni Crni nisu bili sveučilištarci, nisu imali čak ni gimnaziju. Uskoro je, međutim, primijetio da im se obraćaju s poštovanjem, jer se Crni u vojsci specijalizirao za eksploziv, i to mu je davalo velik ugled.

Predstavio im je Naranja kao šefa Kuge, a budući da su svi čuli priče o njegovoj hrabrosti, prihvatili su ga s divljenjem. Ondje je čuo nekog mladića kako pretače u riječi zbrku koju je on već nekoliko godina osjećao u grudima. To je za nj bilo otkriće. Isprva se nije osjećao kadrim da shvati najveći dio tih napuhanih govora, a još manje da ih ponovi, ali je nazreo da je njegova osobna borba protiv mlade gospode iz otmjenog Kluba i prkos vlastima dječja igra u poredbi s idejama koje je tada prvi put slušao. Dodir s gerilom promijenio mu je život. Zapanjilo ga je otkriće da ti mladići nepravdu nisu držali za dio prirodnog reda stvari, kako je sam mislio, nego za skretanje, počeo je uočavati nepremostive razlike koje postoje među ljudima od rođenja, i odlučio staviti sav svoj dotad beskorisni bijes u službu te ideje. Odlazak u gerilu bilo je tom mladiću pitanje dokazivanja muževnosti, jer jedno je bila borba lancima s crnim vjetrovkama, a sasvim drugo borba vatrenim oružjem protiv vojske. Oduvijek je živio na ulici i vjerovao da ne poznaje strah, nije odstupao u borbama s drugim bandama niti je molio za milost u vojarnama, nasilje je za nj bila svakodnevica, ali nikad nije ni pomišljao do kakvih će krajnosti silom prilika doći slijedećih godina.

U početku je obavljao zadatke po gradu, pisao je po zidovima, tiskao letke, lijepio plakate, batinao, dobavljao oružje, krao lijekove, skupljao simpatizere, tražio mjesta za sakrivanje, prolazio vojnu obuku. S drugovima je naučio sve o mnogostrukoj uporabnoj vrijednosti komada plastike, o pravljenju bombi, o sabotažama na visokonaponskoj mreži, o dizanju u zrak tračnica i cesta tako da ostave dojam da ih je puno i da su dobro organizirani, to je privlačilo neodlučne, jačalo moral boraca i slabilo neprijatelja. Novine su davale puno prostora tom kriminalu, kako su ga zvali, ali uskoro je bilo zabranjeno spominjati atentate, i sve se saznavalo jedino govorkanjima, listićima tiskanima na kućnim prešama, tajnim radio-stanicama. Mladići su na različite načine pokušavali mobilizirati mase, ali njihov se revolucionarni zanos razbijao o odlučna lica ili o šale javnosti. Obmana s naftnim bogatstvom sve je prekrivala plaštem nezainteresiranosti.

Huberto Naranjo gubio je strpljenje. Na sastancima je čuo priče o planinama, ondje su bili najbolji ljudi, oružje, sjeme revolucije. živio narod, smrt imperijalizmu, vikali su, govorili, šaputali; riječi, riječi, tisuće riječi, dobrih i loših; u gerile je bilo više riječi nego metaka. Naranjo nije bio govornik, nije znao rabiti sve te vatrene riječi, ali je uskoro uobličio politički kriterij, i premda nije mogao teoretizirati kao ideolog, uspijevao je ganuti ljude žestinom hrabrosti. Imao je čvrste šake, a bio je na glasu zbog hrabrosti, i tako je konačno uspio da ga pošalju na frontu.

Otišao je jednog poslijepodneva ne dajući nikakvo objašnjenje drugovima iz Kuge, od kojih se udaljio otkako su ga obuzeli novi nemiri. Jedino je Crni znao gdje je, ali to ne bi rekao ni mrtav.

Nakon nekoliko dana provedenih u planini Huberto Naranjo shvatio je da je sve što je dotad iskusio bila šala, da je došao čas da ozbiljno iskuša vlastiti karakter. Gerila nije bila vojska u sjeni, kao što je on mislio, nego skupine od petnaestak-dvadesetak mladića raštrkanih po gudurama, sve skupa malobrojne, jedva dovoljne za održavanje nade. U što sam se upustio, ovo su luđaci, bila mu je prva pomisao, ali ju je odmah odbacio jer je imao vrlo jasan cilj: trebalo je pobijediti. Činjenica da ih je malo obvezivala ih je na veće žrtve. Prvo je osjećao bol. Forsirani marš sa trideset kilograma zalihe na leđima i s oružjem u ruci, svetim oružjem koje se nije smjelo ni smočiti ni skršiti, koje nije smio ispuštati nijednog trenutka, hodanje, priginjanje, penjanje i spuštanje u redu po jedan, šutke, bez jela i pića, sve dok mu se svi mišići na tijelu nisu pretvorili u jedan jedini beskrajni i apsolutni vapaj, dok se koža na rukama nije počela dizati poput balona punih mutne tekućine, dok od ugriza insekata nije mogao otvoriti oči a noge mu krvarile, izranjane od čizama. Penjanje pa penjanje, bol, pa opet bol. Zatim tišina. U tom neprobojnom zelenilu razvio je smisao za tišinu, naučio se kretati poput lahora; tamo je uzdah, dodir torbom ili oružjem zvučao kao zvonjava, i mogao je stajati života. Neprijatelj je bio vrlo blizu. Treba strpljenja za nepomično čekanje satima. Sakrij strah, Naranjo, da ne bi prešao na druge, odupiri se gladi, svi smo gladni, strpi se ako si žedan, svi smo žedni. Stalno vlažan, pritješnjen, prljav, bolestan, izmučen od noćne hladnoće i nesmiljene dnevne žege, od blata, kiše, komaraca i ušiju, od gnojnih i-ana, ogrebotina i grčeva. U početku se osjećao izgubljenim, nije ni vidio kud hoda i što siječe mačetom, dolje trava, šikarje, granje, kamenje, strnjika, gore tako guste krošnje da se kroz njih nije ni nazirala dnevna svjetlost; ali kasnije mu je pogled postao kao u tigra, i naučio se orijentirati. Nije se više smiješio, lice mu otvrdnulo, koža dobila boju zemlje, pogled se osušio. Samoća je bila gora od gladi. Mučila ga je stalna želja da osjeti dodir druge osobe, da nekoga podraga, da bude s nekom ženom, ali ondje su sve bili muškarci, nisu se nikad dodirivali, svaki se zatvorio u vlastito tijelo, u vlastitu prošlost, u vlastite strahove i nade. Ponekad je dolazila neka drugarica, i svi bi joj najrađe bili stavili glavu u krilo, ali to se nije smjelo.

Huberto Naranjo u tom se gustišu pretvorio u dotad nepoznatu životinju, samo nagoni, refleksi, porivi, sami živci, kosti, mišići, koža, mrgodno čelo, stisnute vilice, zategnut trbuh. Mačeta i puška prilijepile mu se za ruke, kao njihov prirodni produžetak. Sluh mu postao istančan a vid oštar, bio je uvijek na oprezu, čak i u snu. Postao je beskrajno žilav, boriti se do smrti, do pobjede, nema alternative, sanjajmo i ostvarujmo snove, sanjati ili umrijeti, naprijed. Potpuno se zaboravio. Izvana je bio kao kamen, ali kako su mjeseci protjecali nešto se u osnovi njegova bića smekšalo, rastvorio se u nutrini i iznjedrio nov plod. Prvi simptom bila je suosjećajnost, koju prije nije poznavao, koju mu nikad nitko nije pokazao niti je on imao prilike pokazati drugima. Nešto mlačno raslo je iza čvrstoće i muka, nešto nalik na bezgraničnu sklonost prema dragima, nešto što ga je iznenadilo daleko više od bilo koje promjene kojoj je dotad podlegao.