Eva Luna (6 page)

Lutala sam bez ikakva nadzora po toj kući, zatvorenoj svom svijetu, gdje se smrt ušančila otkad je doktor započeo svoje pokuse. Stega je među služinčadi popustila čim Profesor nije bio kadar izlaziti iz sobe da ih iz svog stolca na kotačićima kori i kinji proturječnim nalozima. Gledala sam kako pri svakom izlasku iznose srebrni pribor za jelo, sagove, slike, pa čak i staklenke u kojima je znanstvenik čuvao formule. Nitko više nije posluživao gospodara kod stola s uškrobljenim stolnjakom i sjajnim posuđem, nitko nije palio svjetiljke u obliku suza niti mu donosio lulu.

Moja Kuma prestala se brinuti za kuhinju i za svaki je obrok nudila pečene banane, rižu i ribu. Ostali su zapustili uređivanje kuće i prljavština i vlaga zaposjele su zidove i drvene podove. Vrt nije bio uređivan od one nesreće sa zmijom surucucu prije nekoliko godina i napasno je raslinje već gotovo ulazilo u kuću i plazilo van na pločnik. Služinčad se odmarala poslije objeda, izlazila u šetnju u svako doba, pila previše ruma i provodila dan uz radio na kojem je treštao bolero, »Cumbia« i meksičke novokomponirane pjesme.

Nesretni Profesor, koji je, dok ga je zdravlje služilo, puštao samo ploče klasične glazbe, neizrecivo je patio zbog tog meteža i uzalud se vješao na zvono da dozove svoje namještenike, nije bilo odaziva. Moja se Kuma penjala do njegove sobe samo kad je spavao, da ga poškropi blagoslovljenom vodicom ukradenom iz crkve, jer je držala da bi bila podlost pustiti ga da umre bez sakramenata, kao prosjak.

Jednog jutra, kad je jedna od kućnih pomoćnica otvorila vrata protestantskom pastoru samo u grudnjaku i gaćama jer je bilo nepodnošljivo vruće, učinilo mi se da je nered dostigao vrhunac i da nema razloga da se i dalje mudro držim daleko od gospodara. Otad sam ga često posjećivala, u početku sam vrebala s vrata, a zatim sam malo-pomalo nadirala u sobu, dok se konačno nisam počela igrati na njegovoj postelji. Provodila sam sate uz tog starca pokušavajući se sporazumjeti s njim, sve dok nisam uspjela shvatiti njegovo hemiplegično gunđanje na stranom jeziku. Kad sam bila uza nj, Profesor je na trenutak zaboravljao jad samrtničke postelje i mučnu nepokretnost. Skidala sam knjige s polica koje su bile svetinja i držala ih pred njim da bi ih mogao čitati. Neke su bile napisane na latinskom, i on mi ih je prevodio, očito oduševljen što sam postala njegovom učenicom, i naglas žalio što dotad nije primijetio da živim u njegovoj kući. Možda nikad prije nije dotakao dijete i prekasno je otkrio da bi bio dobar djed...

- Odakle ovo stvorenje? - pitao je gutajući zrak. Je li to možda moje dijete, kći, unuče ili halucinacija mog bolesnog uma? Tamna je, ali oči su joj slične mojima... Dođi ovamo, djevojčice, da te vidim izbliza.

Nije me mogao povezati sa Consuelo, premda se dobro sjećao žene koja ga je služila više od dvadeset godina i koja se jednom zgodom napuhnula poput cepelina, zbog teških probavnih smetnja. Cesto mi je govorio o njoj, siguran da bi njegovi posljednji trenuci bili lakši da mu je ona kraj postelje. Ona ga ne bi izdala, govorio je. Gurala sam mu čepiće od vate u uši da ne poludi od pjesama i radio-romana, prala ga i stavljala dvostruke ručnike pod njega da mokraća ne probije na madrac, zračila mu sobu i davala mu dječje obroke na žličicu. Taj starac srebrne brade bio mi je kao neka lutka.

Jednog dana čula sam kako govori pastoru da sam mu ja važnija od svih znanstvenih uspjeha koje je dotad polučio. Rekla sam mu nekoliko laži: da ga u njegovoj zemlji čeka brojna obitelj, da ima nekoliko unuka i da je vlasnik bogata cvjetnjaka. U biblioteci se nalazila jedna balzamirana puma, jedan od prvih znanstvenikovih pokušaja s čudotvornom tekućinom. Dovukla sam je do njegove sobe, spustila je u podnožje kreveta i objavila mu da je to njegov pas mezimac. Zar ga se ne sjeća? Jadna životinja bila je tužna.

- Zapišite to u moju oporuku, pastore. želim da ova djevojčica bude moja jedina nasljednica. Kad umrem, sve će biti njezino - uspio je na svom polujeziku reći svećeniku koji je dolazio gotovo svakog dana i kvario mu zadovoljstvo vlastite smrti prijetnjama vječnošću. Kuma mi je namjestila ležaj kraj samrtnikove postelje.

 Jednog jutra osvanuo je bljeđi i umorniji nego obično, odbio je bijelu kavu koju sam mu htjela dati, ali je pustio da ga operem, počešljam mu bradu, promijenim košulju i namirišem kolonjskom vodom. Šutio je do podneva naslonjen na jastuke, pogleda upita u prozor. Odbio je podnevnu papicu za objed, a kad sam ga pripremila za poslijepodnevni odmor, zamolio me da legnem kraj njega i šutim. Oboje smo mirno spavali kad se ugasio njegov život. Pastor je stigao u sumrak i preuzeo sve poslove. Bilo je vrlo nepraktično slati mrtvaca u domovinu, osobito zato što ga ondje nitko nije očekivao, pa je zanemario Profesorove naloge i pokopao ga bez velikih ceremonija. Pogrebu smo bili nazočni samo mi, služinčad, jer se ugled Profesora Jonesa rastopio pod najnovijim uspjesima znanosti, i nitko se nije potrudio da ga otprati do vječnog boravišta, unatoč tome što je obavijest izišla u tisku.

Nakon tolikih godina provedenih u sjeni Profesora se malo ljudi sjećalo, a kad bi ga neki student medicine i spomenuo, bilo je to zato da se naruga metodi lupanja po glavi za povećanje inteligencije, komarcima za borbu protiv raka i tekućini za održavanje leševa. Kad je gospodara nestalo, srušio se svijet u kojem sam živjela. Pastor je popisao imovinu i pobrinuo se za nju, polazeći od zaključka da učenjak potkraj života nije bio pri pameti i nije bio u stanju donositi odluke. Odvukao je u svoju crkvu sve osim pume, koju nisam dala jer sam jahala na njoj od najranije dobi, a kako sam toliko govorila da je to pas, na kraju sam i sama povjerovala u to. Kad su ga htjeli unijeti u kamion odglumila sam takve grčeve da je duhovnik popustio kad je vidio koliko urlam i kolika mi pjena izlazi na usta. Sumnjam da bi životinja ikome i bila od koristi, pa sam je zato i uspjela sačuvati.

Kuća se nije mogla prodati, jer je nitko nije htio kupiti. Pokusi Profesora Jonesa udarili su joj biljeg i ostala je zapuštena. Još uvijek stoji na istome mjestu. U toku godina pretvorila se u kuću strave, u kojoj dječaci provode noći usred škripe vrata, mišjih utrka i jecaja duša pokojnika da bi dokazali vlastitu muževnost. Mumije su iz laboratorija prenesene na Medicinski fakultet, gdje su dugo čamile u podrumu sve dok se odjednom nije pojavio interes za otkrivanjem doktorove tajne formule, i tri generacije studenata počele su ih čupati na komade i stavljati u različite strojeve, sve dok ih nisu pretvorili u bijedno mljeveno meso. Pastor je otpustio služinčad i zatvorio kuću. Tako sam i ja otišla iz kuće u kojoj sam rođena, noseći pumu za zadnje noge, dok je Kuma vukla prednji kraj.

- Već si velika i ne mogu te više uzdržavati. Morat ćeš raditi da zaradiš za život i ojačaš, kako i valja - rekla mi je Kuma.

Bilo mi je sedam godina. Kuma je čekala u kuhinji sjedeći uspravno na pletenu stolcu: u krilu joj plastična torba izvezena mrnđelicama, pol grudi viri joj iz otvora na bluzi, a guzovi joj vise preko rubova sjedala. Stojeći kraj nje, ja sam krajičkom oka prelazila preko željeznog posuđa, zarđala hladnjaka, mačaka ispruženih pod stolom, kredenca o čije su se staklo odbijale muhe. Otišla sam od kuće Profesora Jonesa prije dva dana, i još uvijek nisam dolazila k sebi. U samo nekoliko sati postala sam nepristupačna. Nisam htjela ni s kim govoriti. Sjedala sam u kut, lica skrivena među ruke, i tada se, baš kao i sada, pojavljivala moja majka, vjerna obećanju da će živjeti sve dok je se budem sjećala. Nekakva suha i gruba crnkinja nepovjerljivo nas je gledala motajući se oko lonaca.

- Je li djevojčica tvoja? - upitala je.

- Kako može biti moja, zar joj ne vidite boju kože? - odgovorila je moja Kuma.

- A čija je onda?

- Ja sam joj krsna kuma. Dovela sam je da radi.

Vrata su se otvorila i ušla je kućevlasnica, sitna žena s kompliciranom frizurom, s punđom i ukrućenim uvojcima: u dubokoj je crnini, oko vrata joj velik pozlaćeni relikvijar nalik na ambasadorsku kolajnu.

- Priđi da te vidim - naredila mi je, ali sam ja stajala kao prikovana za pod, nisam se mogla maknuti i Kuma me morala gurnuti naprijed da me gazdarica promotri: da vidi nemam li ušiju jer sam dlakave puti, da na noktima provjeri imam li poprečne pruge svojstvene padavičarima, da pogleda zube, uši, kožu, čvrstoću ruku i nogu.

- Ima li gliste?

- Nema, gospa, čista je izvana i iznutra.

- Mršava je.

- Odnedavna nije pri teku, ali ne brinite, orna je za rad. Lako uči, ima dobru pamet.

- Je li plačljiva?

- Nije plakala ni kad smo joj majku pokopali, Bog joj dao duši lako.

- Neka ostane mjesec dana da vidimo - odredila je gazdarica i izišla bez pozdrava.

 Kuma mi je davala zadnje upute: nemoj biti bezobrazna, pazi da što ne razbiješ, ne pij vodu poslije podne da ne smočiš postelju, budi pristojna i poslušna. Krenula je da će me poljubiti, ali se predomislila i nespretno me pomilovala po glavi, okrenula se i otišla na vrata za služinčad, sigurna koraka, ali ja sam opazila da je žalosna. Uvijek dotad bile smo skupa, to je bilo prvi put da se rastajemo. Ostala sam gdje sam i bila, gledajući ravno u zid. Isprživši nekoliko kriški banane, kuharica me uhvatila za ramena i tako smjestila na stolac, a zatim je sjela kraj mene i nasmiješila se.

- Znači, ti si nova služavka... Jedi, jedi, ptičice -stavila je tanjur preda me.

- Mene zovu Elvira, s obale sam, rođena sam u nedjelju, 29. svibnja, a godine se ne sjećam. U životu sam samo radila, a vidim da i tebe čeka ista sudbina. Imam svojih mušica i običaja, ali slagat ćemo se ako ne budeš drska, jer ja sam vječito htjela unučad, ali Bog me stvorio tako siromašnu da mi ni obitelj nije dao.

Toga dana započeo je novi život. Kuća u koju su me primili bila je puna pokućstva, slika, kipića, paprati, mramornih stupova, ali ti ukrasi nisu uspijevali sakriti plijesan na cijevima, vlažne mrlje po zidovima, višegodišnju prašinu pod posteljama i iza ormara - sve mi se činilo prljavo, vrlo različito od vile Profesora Jonesa, koji je prije moždanog udara znao puzati po podu samo da povuče prstom po kutovima. Vonjalo je po gnjilim dinjama, a vrućina je gušila unatoč zatvorenim kapcima koji su trebali odbijati sunce.

Vlasnici su bili neoženjeni brat i neudana sestra, gospa s relikvijarom i šezdesetogodišnji debeljko velika, mesnata nosa, prekrivena rupicama i prošarana modrim žilicama. Elvira mi je ispričala da je gospa provela dobar dio života radeći kod notara, pišući šutke i gomilajući volju za kričanjem koju može utažiti tek sada, u mirovini i u vlastitoj kući. Cijelog je dana gromko naređivala, odlučno pokazujući kažiprstom, neumorna u kažnjavanju, ljuta na sebe i na cijeli svijet. Brat se zadovoljavao čitanjem novina i revijica o konjima, pićem i drijemanjem u njihaljki, šetnjom u pidžami i povlačenjem šlapa po pločicama, te češanjem među nogama. Pred večer se budio iz dnevne obamrlosti, odijevao i odlazio u kavanu na partiju domina, i tako svakog poslijepodneva osim nedjelje, kad je odlazio na hipodrom da potroši sve što je tog tjedna zaradio.

Bila je ondje i jedna kućna pomoćnica krupnih kostiju i pilećeg mozga, koja je radila od zore do mraka, a za vrijeme poslijepodnevnog odmora prikradala se u sobu starog momka; zatim još kuharica, mačke i nekakva šutljiva, napola očerupana papiga. Gospodarica naredi Elviri da me opere dezinficirajućim sapunom i da spali svu moju odjeću. Nije me ošišala do kože, kako se tada radilo s malim sluškinjama zbog ušiju, jer joj brat nije dopustio. Čovjek s nosom nalik na jagodu govorio je blago, često se smiješio, i meni je bio drag čak i kad je bio pijan. Sažalio se na moj strah od nožica, i uspio spasiti grivu koju mi je majka toliko češljala. Čudno je da se ne mogu sjetiti njegova imena.

U toj sam kući nosila pregaču koju mi je sašila gospa na svome šivaćem stroju, i hodala bosa. Nakon prvoga, pokusnog mjeseca, objasnili su mi da moram više raditi jer će mi odsad plaćati. Plaću nikad nisam vidjela, pobirala ju je Kuma svakih petnaest dana. U početku sam jedva čekala da dođe, i čim se pojavljivala, vješala sam joj se o suknju i molila je da me povede sa sobom, ali sam se kasnije privikla, privila se uz Elviru i sprijateljila se s mačkama i pticom. Kad bi mi gospa isprala usta sodom bikarbonom da me oduči mrmljanja sebi u bradu, prestala sam glasno govoriti s majkom, ali sam nastavila u sebi.

Trebalo je mnogo raditi, kuća je bila kao kakva ukleta nasukana karavela, i unatoč metli i četki nije se moglo potpuno iščistiti to zbrkano raslinje koje je napadalo zidove. Hrana nije bila ni raznolika ni obilata, ali je Elvira skrivala ostatke gazdinskih obroka i davala mi ih za zajutrak, jer je na radiju čula da dan valja početi puna želuca, da koristi mozgu i da jednog dana budeš učena, ptičice, govorila mi je.

Staroj curi nije izmicala ni jedna sitnica, danas ćeš oribati dvorišne pločice rastvorom kaustične sode, ne zaboravi izglačati ubruse i pazi da ti ne izgore, moraš oprati prozore novinskim papirom i octom, a kad završiš, dođi da te naučim kako ćeš čistiti gospodinove cipele. Slušala sam i radila bez žurbe jer sam ubrzo otkrila: ako razborito ljenčarim, mogu cijeli dan provesti a da gotovo ništa ne uradim. Gospođa s relikvijarom zapovijedala je od zore, čim se ustala, stalno u crnini za svim mogućim mrtvacima, s relikvijarom i urednom frizurom, ali se upletala u mrežu vlastitih naredbi i bilo ju je lako prevariti. Gazdu nisu baš zanimali kućni poslovi, brinule su ga jedino konjske trke, proučavao je rodoslovlje tih životinja, špekulirao zakonom vjerojatnosti i pio da se utješi za izgubljene oklade. Nos mu je katkad znao narasti kao patlidžan i tad bi me zvao kako bih mu pomogla da legne i kako bih sakrila prazne boce. Kućna pomoćnica nije htjela nikakve veze s drugima, a kamoli sa mnom. Jedino se Elvira brinula o meni, tjerala me da jedem, učila me kućnim poslovima, pomagala mi kad mi je bilo teško. Satima smo ćaskale i jedna drugoj pričale priče

U to doba počela je s nastranostima, iracionalnom mržnjom prema strancima svijetle kose i žoharima, koje je tamanila svim raspoloživim oružjem, od živog vapna do udaraca metlom. Ali nije ništa rekla kad je otkrila da ostavljam hranu miševima i pazim da ih mačke ne prožderu. Bojala se da će umrijeti u bijedi i završiti u zajedničkoj grobnici za sirotinju pa je, da izbjegne to posmrtno poniženje, kupila lijes na kredit i držala ga u svojoj sobi, rabeći ga kao ormar za drangulije. Bio je to sanduk od prosta drveta, obložen bijelim satenom s modrim vrpcama i malim jastučićem i mirisao je na stolarsko ljepilo. Od vremena do vremena mogla sam se koristiti osobitim pravom da legnem u nj i navučem poklopac, dok je Elvira hinila neutješan plač i izmjenjivala jecaje s nabrajanjem mojih navodnih vrlina: joj, Presveti Bože, zašto si mi uzeo moju ptičicu, tako je bila dobra, tako čista i uredna, volim je više nego da mi je unuka, učini čudo i vrati mi je, Gospodine. Igra je trajala sve dok druga kućna pomoćnica ne bi izgubila vlast nad sobom i počela zavijati.