Eva Luna (8 page)

Huberto Naranjo je saslušao do kraja.

- Priča ti je glupa... Ali dobro, ipak ćemo biti prijatelji - rekao je.

Lutali smo gradom nekoliko dana. Pokazao mi je sve prednosti ulice i nekoliko trikova potrebnih da preživim: kako umaći vlasti, jer ako te uhvate, nagrabusila si; ako hoćeš krasti u autobusu, stani straga, a kad otvore vrata, ti ugrabi i iskoči van; najbolje jelo možeš naći prije podne među ostacima na Glavnoj tržnici ili rano poslijepodne u restoranskim i hotelskim kantama za smeće.

Dok sam ga pratila na tim pohodima prvi put me opila sloboda, ta mješavina pomamnog ushićenja i kobne vrtoglavice koja mi se otad redovito vraća u snovima, jasno kao da je proživljavam najavi. Ali treće noći provedene bez krova nad glavom uhvatila me čežnja. Pomislila sam prvo na Elviru i požalila što se ne mogu vratiti na mjesto zločina, zatim na majku, i poželjeh ponovno držati njezinu pletenicu i vidjeti balzamiranu pumu. Tad sam zamolila Huberta Naranja da mi pomogne pronaći Kumu.

- Što će ti? Zar nam nije dobro i ovako? Baš si glupa.

Nisam mu znala objasniti razloge, ali sam navaljivala, i on je konačno pristao da mi pomogne, pošto me upozorio da ću se kajati do kraja života. Dobro je poznavao grad, kretao se viseći na stepenicama ili blatobranima autobusa, i tako zahvaljujući mojim neodređenim naznakama i njegovoj sposobnosti orijentacije, stigosmo do padine na kojoj je stršalo bezbroj kućeraka napravljenih od otpada, kartona, cinčanih ploča, opeka i rabljenih guma. Naoko je sve bilo nalik na druge sirotinjske predjele, ali ja sam odmah prepoznala golemo smetlište koje se širilo uzduž i poprijeko padina. Ondje su kamioni gradske čistoće iskrcavali teret koji se, gledan odozgo, presijavao od svjetlucave zelenomodre boje mušica.

- Eno Kumine kuće! - kriknula sam ugledavši izdaleka daske boje indiga, gdje sam bila svega nekoliko puta, ali sam ih se dobro sjećala jer su bile najsličnije mojoj predodžbi doma.

Kućerak je bio zatvoren, a susjeda je s druge strane ulice doviknula da moramo čekati, jer da je Kuma otišla na tržnicu ali će se brzo vratiti. Došao je čas rastanka, i Huberto Naranjo, sav rumen, pružio mi ruku na pozdrav. Ja mu se objesih oko vrata, ali on me odgurnu i zamalo baci na leđa. Ja sam mu se na to svom snagom objesila za košulju i utisnula mu poljubac koji je smjerao na usta, ali je završio posred nosa. Huberto se dao u trk nizbrdo ne osvrćući se, a ja sam sjela pred vrata i počela pjevati.

Kuma se brzo vratila. Vidjela sam je kako se penje vijugavom ulicom noseći neki omot u rukama i znojeći se od napora, golema i debela, u ogrtaču boje limuna. Glasno sam uzviknula i potrčala joj u susret, ali nije mi dala da joj objasnim što se dogodilo, već je bila čula od gazdarice koja joj je javila o mom nestanku i o neoprostivoj uvredi koju sam joj nanijela. Podigla me u naručje i unijela u kućerak. Razlika između podnevnog svjetla i tame u kući zaslijepila me, pa nisam uspjela ni priviknuti oko, a već sam poletjela u zrak i pala na pod od jedne jedine pljuske. Kuma me tukla sve dok nisu došli susjedi. Poslije su me liječili solju.

Četiri dana kasnije vraćena sam na isti posao. Čovjek s nosom poput jagode podragao me po obrazu i iskoristio nepažnju drugih da mi kaže kako mu je drago što me vidi, nedostajala sam mu, tako je rekao. Gospođa s relikvijarom primila me u primaćoj sobi, sjedila je na stolcu mrka kao kakav sudac, ali mi se učinilo da se smanjila na polovicu, bila je nalik na staru krpenu lutku odjevenu u crninu. Ćelava glava nije joj bila umotana u zakrvavljene zavoje, kao što sam očekivala, nego je opet imala toranj od uvijenih i krutih punđica, različite boje, ali savršen. Zapanjena, pokušala sam sebi objasniti to golemo čudo, ne mareći pritom za gazdaričinu bukvicu i Kumino štipanje. Jedino sam razabrala da ću od tog dana raditi dvostruko, da tako neću imati vremena za gubljenje na umjetnička razmišljanja, a vrata vrtne ograde bit će uvijek zaključana da ne bih opet pobjegla.

- Ja ću joj smekšati narav - uvjeravala je gazdarica.

- Samo vi batinom, to svatko razumije - dodala je Kuma.

- Gledaj u pod kad ti se obraćam, šmrkavice jedna. Iz očiju ti vrag viri, ja neću trpjeti tvoju drzovitost, jesi li razumjela? - upozorila me gospa.

Gledala sam je ravno, netremice, zatim sam okrenula glavu i otišla u kuhinju, gdje me Elvira čekala prisluškujući razgovor iza vrata.

- Joj, pile moje.... Daj da ti stavim obloge na te masnice. Da ti nije koju kost slomila?

Stara cura nije me poslije toga zlostavljala, a kako nikad nije spomenula onu kosu, počela sam o tome misliti kao o mori koja se uvukla u kuću kroz kakvu pukotinu. Nije mi više branila da gledam sliku, jer je jamačno pogodila da bi joj se, bude li potrebe, oduprla ugrizima. Meni je ta marina s pjenom na valovima i nepomičnim galebovima postala važnija od svega, bila mi je nagrada za svakodnevni trud, vrata prema slobodi.

Svakog poslijepodneva, kad bi svi polijegali, ja sam ponavljala isti obred bez ičijeg dopuštenja i bez objašnjenja, spremna na sve samo da obranim tu povlasticu. Umivala sam se i prala ruke, prolazila češljem kroz kosu, poravnavala pregaču, obuvala cipelice za izlazak i odlazila u blagovaonicu. Postavljala sam stolac nasuprot tom prozoru s pogledom na bajku, sjedala uspravna, stisnutih nogu, ruku u krilu kao na misi, i kretala na put. Ponekad sam vidjela kako me gazdarica gleda s ulaznih vrata, ali mi nikad nije ništa rekla, bojala se.

- Samo tako, ptičice - hrabrila me je Elvira. - Ne smiješ se puštati. Bijesna psa nitko se ne usudi dirnuti, a dobroga tuku nogama. Uvijek se treba boriti.

To je bio najbolji savjet što sam ga ikada dobila. Elvira je pržila limun na žeravici, rezala ga u križ i prokuhavala, a ja sam pila tu smjesu da budem još srčanija.  Nekoliko sam godina radila kod tih starih neženja, a u to se doba mnogo toga u zemlji promijenilo. To sam saznavala od Elvire.

Nakon kratkog razdoblja republikanskih sloboda ponovno smo imali diktatora. Bio je to vojnik tako bezazlena izgleda da nitko nije mogao zamisliti dokle seže njegova gramzivost; međutim, najmoćniji čovjek u državi nije bio General, nego čovjek s gardenijom, šef političke policije, čovjek izvještačenih pokreta, kose začešljane briljantinom, uvijek u besprijekornu odijelu od bijelog lana, s pupoljkom u zapučku, namirisan na francusku i namazanih nokata. Nitko mu nikad nije mogao spočitati prostotu. Nije bio peder, kako su tvrdili mnogobrojni mu neprijatelji. Osobno je vodio mučenja, ne zaboravljajući pritom na eleganciju i ljubaznost. U to se doba obnavljao zatvor Santa Maria, zlokobna zgrada na otoku usred rijeke prepune kajmana i piranja, na rubu prašume, u kojem su lopovi i politički zatvorenici, jednako bijedno tretirani, umirali od gladi, batina ili tropskih bolesti. Elvira je često spominjala te stvari, a saznavala ih je u govorkanjima kad je bila slobodna, jer se o tome nije govorilo na radiju ni pisalo u novinama. Jako sam je zavoljela, zvala sam je bakice, bakice, nećemo se nikad rastajati, ptičice, obećavala mi je, ali ja joj nisam vjerovala, već tad sam predosjećala da će se moj život sastojati od niza rastanaka.

Elvira je, kao i ja, počela raditi kao dijete, a umor joj se svih tih godina uvlačio u kosti i sad joj je mučio i dušu. Nagomilane muke i vječita sirotinja otupili su joj poriv za životom pa je počela razgovarati sa smrću. Noću je spavala u lijesu, malo zato da se privikne i rastjera strah, a malo zato da naljuti gazdaricu koja nikad nije mogla podnijeti taj lijes u kući. Druga kućna pomoćnica nije više mogla gledati moju baku u njenoj smrtnoj postelji u zajedničkoj sobi pa je otišla, ne javivši se čak ni gazdi koji ju je tog poslijepodneva uzalud čekao. Prije odlaska načitala je bijelom kredom križeve po svim vratima u kući, a kako nismo shvaćali što to znači, nismo se usuđivali brisati.

Elvira me držala kao pravu unuku. Uz nju sam naučila trampiti riječi za druga dobra, a to je bila velika sreća, jer sam uvijek nalazila nekoga tko je bio spreman na takvu transakciju. Nisam se puno mijenjala u toku tih godina, ostala sam jednako mršava i malena, a gledala sam vrlo otvoreno, jer je to smetalo gazdarici. Ja sam se osjećala kao žena, a u prozorskom staklu odražavao se nejasan lik djevojčice. Nisam puno narasla, ali i to je bilo dosta da gazda počne više brinuti o meni. Morat ću te naučiti čitati, malena, govorio mi je, ali nikad nije našao vremena za to. Više nije bilo dosta da ga ljubim u nos, nego mi je davao nekoliko novčića da mu pravim društvo dok se kupa i da mu prolazim spužvom po cijelom tijelu. Zatim bi se opružio na postelju a ja sam ga brisala, posipala ga prahom i oblačila mu donje rublje, kao novorođenčetu. Poneki put satima je ostajao u kadi i igrao se sa mnom pomorskih bitaka, onda me opet danima nije ni gledao, zabavljen svojim okladama ili pak ošamućen, a nos mu je bio poput patlidžana.

Elvira me jasno i nedvosmisleno upozorila da muškarci među nogama nose nekakvu nakazu, ružnu kao korijen juke, iz koje izlaze majušna dječica, ulaze u ženski trbuh i ondje rastu. Nipošto ne smijem dirati te dijelove, jer će zaspala neman dignuti groznu glavu i skočiti na mene, a rezultat će biti katastrofalan; ali ja joj nisam vjerovala, mislila sam da trabunja o kojekakvim čudesima. Gazda je imao samo nekakvu debelu, žalosnu i klonulu glistu iz koje nikad nije izašlo ništa slično djetetu, barem dok sam ja gledala. Sličila je njegovu bublastom nosu i tada sam otkrila - a kasnije u životu provjerila - usku vezu između penisa i nosa. Dosta mi je pogledati muškarca u lice pa da znam kakav je kad je gol. Bio taj nos dugačak ili kratak, tanak ili debeo, ohol ili ponizan, bio lakom, njuškav, bezobrazan ili pak ravnodušan, od onih koji služe isključivo za disanje, bio kakav bio. Svi oni s vremenom odebljaju, otrombolje, nabubre i izgube ponos jednog fino napetog penisa.

Kad god sam izišla na balkon, pomišljala sam kako bi bilo dobro da sam vani. Ulica je bila privlačnija od kuće u kojoj mi je bilo dosadno, u kojoj sam tromo ponavljala iste dnevne poslove, gdje su se dani lijepili jedan za drugi, svi jednako obojeni, slični vremenu u bolnici. Noću sam motrila nebo i zamišljala kako mi je uspjelo da se pretvorim u dim i provučem se kroz šipke zatvorene ograde. Zamišljala sam kako me mjesečeva zraka ošinula po leđima pa su mi od nje narasla krila kao u ptice, dva velika pernata krila kojima mogu letjeti. Znala sam se toliko usredotočiti na tu pomisao da sam uspijevala letjeti iznad gradskih krovova; ne misli na gluposti, ptičice, noću lete samo vještice i avioni.

O Hubertu Naranju godinama nisam ništa čula, ali sam svim začaranim kraljevićima kalemila njegovo tamnoputo lice. Nagonski sam pojmila tu djetinju ljubav i uključila je u svoje priče, priviđala mi se u snovima i opsjedala me. Pažljivo sam motrila fotografije u crnoj kronici i pokušavala pogađati priče o strasti i smrti skrivene na novinskim stupcima, neprestano sam prisluškivala razgovore starijih, gazdaričine telefonske razgovore i progonila Elviru pitanjima, pusti me na miru, ptičice.

Radio mi je bio izvor nadahnuća. Slušala sam ga u kuhinji od jutra do mraka, bio mi je jedina veza s vanjskim svijetom, klicao jeo vrlinama zemlje koju je Bog obdario svakovrsnim blagom, od položaja nasred zemaljske kugle i mudrosti njezinih vlastodržaca do naftne bare na kojoj pluta. Uz taj sam radio naučila pjevati bolero i svakakve druge poznate pjesme, govoriti reklame i »this pencil is red, is this pencil blue? no, that pencil is not blue, that pencil is red« slušajući tečaj engleskoga za početnike, pol sata dnevno, znala sam napamet kad je koji program, oponašala glasove spikera. Pratila sam sve radio­-romane i neizrecivo patila skupa s tim nesretnim bićima, čudeći se kako glavnoj glumici sve na kraju ispada tako dobro premda se u toku šezdeset nastavaka vladala maloumno.

- Jesam li ti rekla da će Montedonico priznati da je kći njegova. Ako joj dade prezime, moći će se udati za Rogelia de Salvatierra - uzdisala je Elvira ne odmičući se od radija.

- Ona nosi majčin medaljon. To joj može poslužiti u dokaz. Zašto ne veli cijelom svijetu da je Montedonicova kći, i gotovo?

- Ne smije to napraviti onome koji ju je stvorio, ptičice.

- Kako ne, kad ju je on osamnaest godina držao u sirotištu!

- Ali on je nastran, što kažu sadist...

- Slušaj, bako, ako se ona ne promijeni, trpjet će do kraja života.

- Ne brini, sve će se dobro završiti. Zar ne vidiš kako je dobra?

Elvira je bila u pravu. Strpljivi su uvijek pobjeđivali, a zli bili kažnjeni. Montedonico je odjednom obolio od neizlječive bolesti, i na samrtnoj postelji molio je oprost, ona ga je njegovala do smrti, a kad ga je naslijedila, sjedinila se u brak s Rogeliom de Salvatierra, dajući mi usput puno građe za moje vlastite priče, iako sam se rijetko držala osnovnog pravila da kraj bude baš sretan. Zašto se u tvojim pričama nitko nikad ne udaje, ptičice? Katkad je bilo dovoljno nekoliko slogova pa da mi se u glavi počnu nizati slike kao zrna na krunici. Jednom sam čula nekakvu meku, nepoznatu riječ i odjurila k Elviri:

- Bako, što je to snijeg?

Iz njezina objašnjenja shvatila sam da se radi o sleđenoj pjeni od tučenog bjelanjka. Od tog trena pretvorila sam se u junakinju polarnih priča, bila sam ogavna, dlakava i okrutna žena iz snježne zemlje koja se bori protiv nekakvih znanstvenika koji me love da bi na meni vršili laboratorijske pokuse. Kakav je snijeg zaista, provjerila sam kad je jedna od Generalovih nećakinja slavila petnaesti rođendan, i to se toliko najavljivalo na radiju da Elviri nije bilo druge nego da me odvede da izdaleka vidim i taj prizor.

Tisuću uzvanika te je noći došlo u najbolji hotel u gradu, za tu priliku pretvoren u zimsku kopiju dvorca iz priče o Pepeljugi. Podrezali su filodendrone i tropsku paprat, palmama odrezali krošnje i na njih nasadili božične borove dopremljene s Aljaske, prekrivene staklenom vunom i zrnjem umjetnog leda. Bijela plastika koja je oponašala krajolik Sjevernog pola bila je namijenjena za klizanje. Oslikana prozorska okna posuli su kristalnim prahom i posvud razasuli toliko sintetičkog snijega da su pahulje još tjedan dana kasnije ulijetale u operacijsku salu pola kilometra udaljene Vojne bolnice. Kako nisu uspijevali zalediti vodu u bazenu, jer su ih izdali strojevi, doneseni sa sjevera, pa se umjesto leda stvorila neka vrsta pihtijaste bljuvotine, odlučili su pustiti unutra dva ružičasto oličena labuda koji su jedva vukli vrpcu na kojoj je zlatnim slovima pisalo slavljeničino ime. Da bi sjaj bio potpun, dovukli su avionom dva pripadnika evropskog plemstva i jednu filmsku zvijezdu. Slavljenicu su, smještenu na njihaljku u obliku saonica i uvijenu u kune zlatice, u ponoć pustili sa stropa u dvorani pa se njihala iznad glava uzvanika, na četiri metra visine, napola u nesvijesti od vrućine i vrtoglavice.