Read Levijatan Online

Authors: Boris Akunin

Levijatan (13 page)

BOOK: Levijatan
12.16Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

- Počeću redom. Bila jednom u belgijskom gradu Briksu jedna mala devojčica po imenu Mari. Roditelji su joj bili čestiti građani, išli su u crkvu i voleli svoju zlatokosu malenu najviše na svetu. Kada je Mari napunila pet godina, rodio se mali bratić, budući naslednik pivare „Sanfon i Sanfon“. Srećna porodica nastavila je da živi još srećnije. A onda se nenadano desila nesreća. Detence, koje jedva da je napunilo mesec dana, ispalo je kroz prozor i razbilo se namrtvo. Odraslih kod kuće nije bilo, samo deca i njihova dadilja. U stvari, dadilja je bila izašla na pola sata, na sastanak sa svojim mladićem-vatrogascem, i baš za vreme njenog kratkog odsustva u kuću je upao nepoznat čovek u crnom ogrtaču i crnom šepšru. Mala Mari uspela je da se sakrije pod krevet, dok je njenog malenog brata crni čovek podigao iz kolevke i izbacio kroz prozor. Sam je istog trena nestao.

- Kakve vi to strahote pričate! - plačljivo uzviknu madam Kleber hvatajući se za stomak.

- To još nije ništa - odmahnu lulom Goš. - Najgore tek sledi. O strašnom „crnom čiki“ tati i mami je ispričala Mari, koja se čudom spasla. U potrazi za zlikovcem prevrnuli su uzduž i popreko ceo kvart, u žestini čak uhapsili lokalnog rabina - jadničak je uvek išao odeven u crno. Ipak, Sanfonu starijem jedan čudan detalj nije davao mira: zašto je zločinac pomerio tabure do prozora?

- O, gospode! - uzdahnu Klarisa hvatajući se za srce. - Pa nije, valjda...?

- Vi ste neverovatno pronicljivi, madmazel Stamp - podsmehnu se komesar. - Da, malena Mari sama je bacila kroz prozor svoga batu.

- How terrible! - misis Trufo je smatrala potrebnim da se užasne. - But why?
{13}

-Devojčici se nije dopalo što se svi bave bebom, a na nju su sasvim zaboravili. Mislila je da će, pošto se otarasi brata, ponovo postati mamina i tatina mezimica - hladnokrvno objasni Goš. - Ali, to je bio prvi i poslednji put da je Mari Sanfon ostavila dokaz krivice, i bila raskrinkana. Drago dete još nije bilo naučilo da zametne tragove.

-I šta su uradili s maloletnom prestupnicom? - upita prvi oficir Renije, očito potresen onim što je čuo. - Pa nisu mogli da jojsude?

- Ne, nisu joj sudili. - Komesar se lukavo osmehnu Klarisi. - Međutim, mati nije izdržala udarac sudbine, izgubila je razum i završila u ludnici. A mesje Sanfon nije mogao da vidi očima svoju kćerku, uzročnika svih zala koja su se obrušila na porodicu, i dao ju je na vaspitavanje u manastir sivih sestara - vincentinki. Tamo je devojčica i vaspitavana. Bila je prva u svemu - i u učenju i u bogougodnim delima. A najviše od svega je, kažu, volela da čita knjige. Poslušnici je bilo sedamnaest godina kada je u manastiru izbio strašan skandal. - Goš pogleda u fasciklu i klimnu glavom.

- Imam zapisano: 17. juna 1866. godine. Kod sivih sestara bio je u gostima sam nadbiskup briselski i dogodila se strahota - iz spavaće sobe uvaženog prelata nestao je drevni nadbiskupski prsten s ogromnim ametistom, koji je, po predanju, pripadao samom Ludvigu Svetom. A baš prethodne večeri monsenjer je u svoje odaje na razgovor pozvao dve najbolje iskušenice, našu Mari i jednu Arlezijanku. Sumnja je naravno, pala na devojke. Igumanija je organizovala pretres i pod Arlezijankinim dušekom našla baršunastu futrolu od prstena. Kradljivica je istog časa obamrla, na pitanja nije odgovarala i bila je prebačena u ćeliju. Kada je sat kasnije stigla policija, prestupnicu nisu mogli da ispitaju: obesila se o pojas svoje crkvene odežde.

- Sve je to skovala odvratna Mari Sanfon, shvatio sam! - planuo je Milford-Stouks. - Ružna priča, ružna!

- To niko ne zna pouzdano, ali prsten nikad nije pronađen - komesar raširi ruke. - Dva dana potom Mari je otišla kod igumanije, sva u suzama, kazala da je svi gledaju ispod oka i zamolila da je puste iz manastira. Mati igumanija je i sama na čudan način ohladnela prema svojoj bivšoj ljubimici i nije je zadržavala.

- Trebalo je cvećku pretresti na kapiji - uz žaljenje reče mister Trufo. - I gle, eto ametista ispod podsuknje.

Kada je svojoj supruzi preveo te reči, ona ga oštrim laktom gurnu u bok, očito smatrajući primedbu nepriličnom.

- Da li su je pretresali pa ga nisu našli, da l’ nisu - ne znam. Samo, iz manastira je Mari otišla u grad Antverpen, koji, kao što je poznato, važi za svetsku prestonicu dragog kamenja. Tamo je dojučerašnja monahinja odjednom postala bogata, i od tada je uvek živela na visokoj nozi. Ponekad se dešavalo da ostane praznih šaka, ali ne zadugo - pronicljiv um, blistave glumačke sposobnosti i odsustvo bilo kakvih moralnih principa (tu komesar poučno podiže glas i čak napravi pauzu) omogućavali su joj da nabavi sredstva za raskošan život. Policije Belgije, Francuske, Engleske, Sjedinjenih Američkih Država, Brazila, Italije i još desetine zemalja više puta su privodile Mari Sanfon pod sumnjom za razna krivična dela, ali optužba nijednom nije podignuta: te nisu imali za šta da se uhvate, te nije bilo dovoljno dokaza. Evo, ako želite, ispričaću vam nekoliko epizoda iz njenog dosijea. Da vam nije dosadno, madmazel Stamp?

Klarisa ne odgovori, smatrajući da joj je to ispod dostojanstva. Ali beše joj teško na srcu.

-Godina 1870. - objavi Goš ponovo pogledavši u fasciklu. - Mali ali bogati gradić Fetburg u nemačkom delu Švajcarske. Industrija čokolade i šunki. Na četiri hiljade stanovnika - osam i po hiljada svinja. Kraj debelih idiota - pardon, madam Kleber, nisam želeo da uvredim vašu domovinu - malo kasno se priseti policajac.

- Ne mari - madam Kleber nehajno slegnu ramenima. - Ja sam iz francuskog dela Švajcarske. A u toj oblasti gde se nalazi Fetburg zaista i žive sami klipani. Mislim da sam čula tu pričicu, smešna je. Ali, neka, pričajte.

-Nekome je možda i smešna. - Goš prekorno uzdahnu i odjednom namignu Klarisi, što je već prešlo sve granice. - Jednom su se čestiti burgeri grada neopisivo uskomešali. Seljak po prezimenu Mebijus, koji je u Fetburgu važio za neradnika i tupana, pohvalio se da je nedavno prodao svoju zemlju, usku traku kamenjara, ledine, jednoj važnoj dami koja se predstavila kao grofica De Sanfon. Za 30 jutara neplodne zemlje, gde čak ni drač ne raste, glupava grofica pružila se sa 3000 franaka. U gradskoj upravi bilo je, ipak, ljudi pametnijih od Mebijusa, i njima se to učinilo sumnjivim. Šta će grofici 30 jutara kamena i peska? Tu nisu čista posla. Za svaki slučaj, uputili su u Cirih najpromućurnijeg svog građanina; taj je saznao da je grofica De Sanfon poznata ličnost. Živi luksuzno i veselo, a, što je najzanimljivije, često se pojavljuje u društvu gospodina Goldzilbera, direktora Državne železničke kompanije. Pričalo se da su gospodin direktor i grofica u vezi. Tada su burgeri shvatili kako stoje stvari. Treba reći da je gradić Fetburg odavno maštao da dobije svoj železnički krak, kako bi jeftinije otpremao čokoladu i šunku na prodaju. Ledina koju je kupila vesela grofica pružala se upravo od najbliže železničke stanice do šume, gde je počinjala opštinska zemlja. Gradskim ocima je sve postalo jasno: grofica je od svog ljubavnika saznala za buduću gradnju, kupila je ključni komad zemlje i sprema se da se dobro ovajdi. U glavama burgera stvoren je tada zapanjujuće drzak plan. Grofici su uputili delegaciju koja je trebalo da nagovori njenu svetlost da tu zemlju ustupi divnom gradu

Fetburgu. Lepotica se nećkala, govorila da ni o kakvom železničkom kraku nema pojma, ali kada je gradonačelnik napravio delikatnu aluziju da stvar miriše na zaveru njene svetlosti s njegovom ekselencijom, gospodinom direktorom, a to je kažnjivo delo, slaba žena je zajecala i saglasila se. Ledinu su podelili na trideset parcela od jednog jutra, i prodali je građanima na licitaciji. Fetburžani samo što se nisu međusobno potukli, cena za pojedine parcele dostigla je i 15 hiljada. Ukupno, grofica je dobila... - komesar povuče prstom po redu - gotovo 280 hiljada franaka.

Madam Kleber prasnu u smeh, pa brzo gestom pokaza Gošu: ćutim, ćutim, nastavite.

-Prolazile su nedelje, meseci, a gradnja nije počinjala. Građani uputiše upit vladi. Odgovorili su im da u narednih petnaest godina nisu planirani radovi na železnici prema Fetburgu... Oni u policiju: tako i tako, vele, pljačka usred bela dana! Policija je oštećene saslušala sa saosećanjem, ali ničim nije mogla da im pomogne: pa, gospođa Sanfon je i sama govorila da ništa ne zna o železnici i nije želela da prodaje zemlju. Sve je urađeno po zakonu, ne može se naći slaba tačka. A to što se predstavila kao grofica, to naravno nije lepo, ali, avaj, nije zakonski kažnjivo.

-Vešto! - nasmejao se Renije. - Zaista se ne može naći slaba tačka.

- Ni to nije sve. - Komesar je dalje listao papire. - Evo priče potpuno fantastične. Mesto događanja: američki Divlji zapad, godina 1873. U Kaliforniju, u rudnike zlata doputovala je u svetu poznata nekromantkinja i Velika Drakonesa Malteške lože, mis Kleopatra Frankenštajn, prema pasošu sad Meri Senfon. Tragačima za zlatom je rekla da ju je u ova divlja mesta doveo Zaratustrin glas, koji je svojoj vernoj sluškinji naredio da u gradu Golden Nagetu organizuje veliki eksperiment. Upravo na toj geografskoj širini i dužini energija kosmosa je koncentrisana na jedinstven način, tako da je moguće, u zvezdanoj noći, vaskrsnuti one koji su već prekoračili Veliku crtu između Carstva živih i Carstva mrtvih. I napraviće Kleopatra to čudo još ove noći, u prisustvu publike i potpuno besplatno, zato što ona nije nekakva cirkuzantkinja, već medijum Viših Sfera. I šta mislite? - Goš napravi efektnu pauzu. - Pred očima pet stotina bradatih gledalaca Drakonesa je nešto bajala iznad humke Crvenog Kojota, legendarnog indijanskog poglavice koji je umro pre stotinu godina, i odjednom, zemlja se pokrenu, može se reći - otvori, i iz humke izađe indijanski ratnik s perjem, tomahavkom, s ratničkim bojama na licu. Gledaoci zadrhtaše, a Kleopatra, sva u vlasti mističkog transa, zavapi: „Osećam u sebi snagu Kosmosa! Gde vam je gradsko groblje? Oživeću sve koji tamo leže!“ Ovde, u članku, napisano je - objasnio je policajac - da je groblje Golden Nageta bilo veoma veliko zato što su u rudnicima svakodnevno nekoga slali na onaj svet. Humki je, činilo se, bilo čak više nego živih stanovnika gradića. Kad su tragači zamislili šta će se desiti ako sve kavgadžije, pijanice i obešeni odjedared ustanu iz grobova, među okupljenima je zavladala panika. Situaciju je spasao mirovni sudija. On je istupio i veoma uljudno upitao Drakonesu da li je saglasna da prekine ovaj veliki eksperiment ako građani donesu punu torbu zlatnog peska, kao skroman doprinos okultnim naukama.

- I, složila se? - grohotom se nasmejao prvi oficir.

- Da, za dve torbe.

-A indijanski poglavica? - upita Fandorin smejući se. Ima divan osmeh, samo isuviše dečački, pomisli Klarisa. Ne, draga gospođice, izbacite ga iz glave. Kako kažu u Sufolku: lep je kolačić, ali nije za tvoja usta.

- Indijanskog poglavicu Kleopatra Franken-štajn je odvela sa sobom - ozbiljno odgovori Goš. - Radi naučnih ispitivanja. Kažu da su ga zatim neke pijanice zaklale u jednom denverskom bordelu.

- Z-zaista interesantna osoba ta Mari Sanfon - zamišljeno reče Fandorin. - Ispričajte još nešto o njoj. Od svih tih veštih prevara do hladnokrvnog masovnog ubistva - dug je put.

- Oh, please, it’s more then enough - pobuni se misis Trufo, pa reče svom mužu. - My darling, it must be awfully tiresome for you to translate all this nonsense.
{14}

- A vas, madam, niko ne tera da tu sedite - reče komesar, uvređen onim „nonsens“.

Misis Trufo zbunjeno zatrepta, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da ode.

-Mesje Kozak je u pravu - priznao je Goš. - Potražiću, deder, malo rđaviji primer.

Madam Kleber frknu pogledavši Fandorina: čak ni Klarisa, uza svu svoju nervozu, nije mogla da suspregne osmeh, toliko je malo diplomata bio nalik na divljeg sina širokih stepa.

- Evo, čujte ovo o crnčetu. Tu imamo čak i smrtni ishod. Delo je skorašnje, od pretprošle godine. - Detektiv je pogledom prešao preko nekoliko spojenih listova, očigledno da osveži pamćenje. Samozadovoljno se osmehnuo. - Ovo je gotovo remek-delo. U mojoj fascikli svačeg ima, dame i gospodo. - On nežno kratkoprstom plebejskom šapom potapša crni povez. - Tatica Goš se savesno pripremio za put, nije zaboravio nijedan papirić koji bi mogao da zatreba. Sramotni događaj o kojem ću vam sada pripovedati nije došao do novina, ali ja imam policijski izveštaj. Dakle, ovako. U jednoj nemačkoj kneževini (neću vam reći tačno u kojoj, zato što je stvar delikatna) čekala se prinova u vladarskoj porodici. Porođaj je bio težak. Prisustvovao mu je dvorski lekar, uvaženi doktor Fogel. Konačno se u spavaćoj sobi oglasio plač. Kada je velika kneginja, koja je od bolova bila nekoliko minuta u nesvesti, otvorila oči i slabim glasom zamolila: „Ah, her profesore, pokažite mi moje čedo“, doktor Fogel je, krajnje zbunjen, Njenom visočanstvu prineo prelepog galamdžiju svetlosmeđe boje kože. Velika kneginja je ponovo izgubila svest, a doktor je izvirio na vrata i prstom bojažljivo pozvao velikog kneza, što je predstavljalo zgražavajuće narušavanje dvorske etikecije.

Videlo se da komesar s posebnim zadovoljstvom priča ovu priču uštogljenim vindzorcima. Teško da su u policijskom izveštaju postojali takvi detalji, Goš je očito pustio mašti na volju. Vrskao je kad je govorio kneginjine reči i namerno birao uzvišene izraze - očito mu se tako činilo smešnije. Klarisa sebe nije smatrala aristokratkinjom, ali se svejedno mrštila doživljavajući kao nepristojnost izrugivanje osobama vladarskog roda. Namrgodio se i ser Redžinald, baron i potomak starog plemićkog roda. Ali komesaru je takva reakcija, po svoj prilici, pružala samo još veću inspiraciju.

- Njegovo visočanstvo nije bilo uvređeno ponašanjem dvorskog lekara, jer je momenat bio značajan, već je, obuzet očinskim i supružan skim čuvstvima, jurnuo u spavaću sobu... Možete i sami da zamislite scenu koja je usledila: krunisana glava koja psuje kao kočijaš, velika kneginja koja čas rida, čas se pravda, čas gubi svest, crnče koje vrišti iz sve snage, i dvorski lekar, obamro od užasa punog poštovanja. Konačno se Njegovo visočanstvo savlada i reši da ispitivanje Njenog visočanstva odloži za kasnije. Sada je bilo neophodno ukloniti tragove. Ali kako? Tajno spustiti detence u nužnik? - Goš lakrdijaški pokri usta dlanom. - Izvinjavam se gospođama, otelo mi se. Bilo je nemoguće otarasiti se bebe, njeno rođenje čekala je čitava kneževina. A i greh je. Da okupi savetnike - ne daj, bože, neko će da zucne. Šta da radi? I tu doktor Fogel, nakašljavši se s najdubljim poštovanjem, predloži spas. Kaže, ima on jednu poznanicu, frojlajn Fon Sanfon, koja ume da pravi čuda i može ne samo belo novorođenče, nego i pticu feniks s neba da nabavi, ako treba. Frojlajn ume da drži jezik za zubima, novac za svoju uslugu, budući da je plemenita devica, naravno neće uzeti, ali veoma voli starinske dragulje... Dakle, već nakon svega nekoliko časova u atlasnoj kolevci mirno je spavao mališan beo kao sneg, i čak sa svetloplavom kosicom, a jadno crnče su odneli iz dvorca u nepoznatom pravcu. Uostalom, Njenom visočanstvu su rekli da će nevino dete biti odneto u daleke južne predele i dato na vaspitavanje dobrim ljudima. I tako se sve sredilo na najbolji način. Zahvalni knez je doktoru predao čudesnu dijamantsku tabakeru sa monogramom za frojlajn Fon Sanfon, kao i pismenu zahvalnost, ali i svoju usmenu želju da ona odmah i zauvek napusti kneževinu. Što je delikatna devica istog časa i učinila. - Goš nije izdržao i prasnuo je u smeh. - Ujutro, posle skandala koji je rešavan tokom noći, veliki knez je konačno odlučio da malo bolje pogleda svog naslednika. Gadljivo ga je uzeo iz kolevke, okrenuo i ovako i onako - i odjednom ugledao na ružičastoj, pardon, guzi mladež u obliku srca. Istovetan je u produžetku leđa imalo i Njegovo visočanstvo, kao i pokojni fater Njegovog visočanstva, grosfater, i tako do sedmog kolena. U potpunoj nedoumici knez posla po dvorskog lekara, ali se ispostavilo da je doktor Fogel prethodne večeri otišao u nepoznatom pravcu ostavivši ženu i osmoro dece. - Goš se ukoči od promuklog smeha, zakašlja se, stade da maše rukama. Neko se nesigurno zakikota, madam Kleber čedno pokri usne dlanom.

BOOK: Levijatan
12.16Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Other books

Bootlegger’s Daughter by Margaret Maron
A Window into Time (Novella) by Peter F. Hamilton
Born Bad by Josephine Cox
A Hopeful Heart by Kim Vogel Sawyer
If I Should Die by Amy Plum