Eva Luna (27 page)

Tih godina pokušavala sam nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Išla sam u večernju gimnaziju da dobijem svjedodžbu koja kasnije nije ničemu poslužila, ali tad mi se činila neophodnom. Danju sam radila kao sekretarica u tvornici vojničkih uniformi, a noću sam punila bilježnice pričama. Mimi me molila da ostavim taj bijedni poslić i da se potpuno posvetim pisanju. Otkad je vidjela kako ljudi čekaju u repu pred knjižarom da im nekakav brkati kolumbijski pisac, koji je gostovao u sklopu trijumfalne svjetske turneje, stavi potpis na knjigu, obasipala me bilježnicama, stalcima za olovke i rječnicima. To je dobro zvanje, Eva, nećeš se više morati rano dizati i nitko ti neće naređivati. Sanjala je o tome da se posvetim književnosti, ali ja sam morala zarađivati za život, a pisanje je u tom pogledu prilično klizav teren.

Ubrzo pošto sam otišla iz Agua Sante i snašla se u gradu, pošla sam u potragu za Kumom, jer je zadnja vijest o njoj bila da je bolesna. Živjela je kao prišipetlja kod nekih dobrih ljudi koji su je iz samilosti primili u jednu sobu, u starom dijelu grada. Nije imala puno stvari osim punjene pume -koju je začudo sačuvala unatoč vremenu i tegobama siromaštva - i svojih svetaca, jer čovjek mora imati oltar u vlastitoj kući, tako troši samo na svijeće a ne i na popove, tako je govorila. Izgubila je nekoliko zuba, između ostalih i onaj zlatni, prodala ga je u stisci, od silnih oblina ostale su samo uspomene, ali još uvijek je pazila na čistoću i prala se svake večeri polijevajući se iz vrča. Mozak joj je radio tako slabo, da sam uvidjela kako je ne mogu izvući iz njezina labirinta uspomena, pa sam se ograničila na česte posjete i nabavljanje vitamina, čišćenje sobe i donošenje slatkiša i nizine vodice, da se namiriše kao nekoć. Htjela sam je dati u neki sanatorij, ali nije nikoga zanimala, govorili su da nije teški bolesnik i da ima prečih slučajeva, medicinske službe ne uzimaju u razmatranje slučajeve poput njezina.

Jednog jutra nazvali su me iz obitelji kod koje je bila smještena: Kuma je imala napadaj tuge, dvanaest dana nije prestajala plakati.

- Idemo k njoj, idem s tobom - rekla mije Mimi.

Stigle smo baš u času kad je, iscrpljena odupiranjem melankoliji, britvom strugala po vratu. Još s ulice čule smo krik koji je privukao cijelo susjedstvo; jurnule smo u sobu i našle je u banci krvi koja je prerastala u jezero oko nogu napunjene pume. Rez joj je sezao od uha do uha, ali bila je još živa i gledala nas, ukočena od čuda. Prerezala je vilične mišiće pa su joj obrazi upali a usta se širila u stravičan krezub osmijeh. Koljena su mi počela klecati i oslonili se o zid da ne padnem, ali Mimi je kleknula kraj nje i pritisnula joj rubove rane dugačkim mandarinskim noktima i tako je zaustavljala mlaz kojim je život curio iz nje sve dok nisu došla ambulantna kola. Dok sam ja drhtala, ona je za sve vrijeme vožnje noktima pridržavala isto mjesto. Mimi je čudna žena. Liječnici su Kumu odmah poslali u dvoranu za operacije, pokrpali je kao čarapu i spasili je u zadnji čas. Pobirući njene stvari iz sobe u kojoj je živjela, pronađoh u jednoj vrećici pletenicu moje majke, riđu i sjajnu kao koža zmije surucucu. Nitko se nije pletenice sjetio svih tih godina, i tako nije pretvorena u vlasulju. Odnijela sam i nju i pumu. Pokušaj samoubojstva pomogao je da obrate pozornost na bolesnicu, pa su je smjestili u ludnicu čim je izašla iz hitne pomoći. Mjesec dana kasnije mogle smo je posjetiti.

- Ovo je gore od kaznionice Santa Maria - reče Mimi.

- Moramo je izvući odavde.

Privezana uzetom za betonski stup usred zatvorena dvorišta zajedno s drugim slaboumnicama, Kuma nije više plakala, bila je tiha i mirna, s ožiljkom na vratu. Molila je da joj vrate njene svece jer je bez njih gotova, vragovi je napadaju i hoće joj oteti dijete, njeno dvoglavo čudovište. Mimi ju je pokušala izliječiti pozitivnom energijom, kako je pisalo u Maharishijevu priručniku, ali bolesnica nije odgovarala na ezoterične terapije. U to doba počela je njena opsjednutost Papom, htjela ga je vidjeti i moliti ga oprost grijeha, a ja sam joj, da je primirim, obećala da čuje odvesti u Rim, ni ne sanjajući da ću jednog dana vidjeti Pontifeksa glavom kako dijeli blagoslove u tropima. Izvukle smo je iz prihvatilišta, okupale je, uredile ono malo pramenja što joj je ostalo na glavi, odjenule je u novo i prebacile je sa svim svecima u privatnu bolnicu smještenu na obali, okruženu palmama, slapovima slatke vode i papigama u velikim krletkama. Bila je to bolnica za bogate, ali su je prihvatili unatoč izgledu jer je Mimi bila dobra s direktorom, psihijatrom iz Argentine. Smjestile smo je u sobu oličenu u ružičasto, s pogledom na more i prigušenom glazbom, koja je skupo stajala ali je i vrijedila, jer je Kuma prvi put otkako je poznajem bila zadovoljna. Mimi je platila za prvi mjesec, a dalje je bila moja briga. Počela sam raditi u tvornici.

- Nije to za tebe. Moraš učiti za spisateljicu - navaljivala je Mimi.

- To se ne može naučiti.

Huberto Naranjo odjednom se pojavio u mom životu i isto tako odjednom nestao nekoliko sati kasnije, bez objašnjenja, ostavivši trag prašume, blata i baruta. Počeli živjeti u iščekivanju, i u tome sam dugotrajnom strpljenju mnogo puta prizivala u pamet poslijepodne našeg prvog zagrljaja, kad smo nakon zajedničke kave u gotovo potpunoj tišini, strastvena i odlučna pogleda, otišli pod ruku u neki hotel, bacili se na postelju, i on mi je priznao da me nikad nije volio kao sestru i da sve te godine nije prestao misliti na mene.

- Poljubi me, ne bih smio voljeti nijednu, ali tebe ne mogu ostaviti, poljubi me još jednom - mrmljao je grleći me, a zatim mu se pogled skamenio, bio je sav znojav i drhtav.

- Gdje stanuješ? Kako bismo mogli biti u vezi?

- Nemoj me tražiti, vratit ću se kad budem mogao.

- I ponovno me stisnuo kao da je poludio, nespretno i brzo. Jedno vrijeme se nije javljao, a Mimi je držala da je to zato što sam mu popustila već pri prvom izlasku, trebalo je da te moli, koliko ti puta moram reći, muškarci će napraviti sve da odu u postelju s nekom ženom, a kad im uspije prezru nas, sad on misli da si ti lak plijen, možeš mirno čekati, neće se vratiti.

Ali se Huberto Naranjo pojavio ponovno, prišao mi na ulici i opet smo otišli u hotel i jednako se ljubili. Otad sam imala predosjećaj da će se uvijek vraćati, premda mi je svaki put davao do znanja da je to zadnji put. Ušao je u moj život ovijen velom tajne, junaštva i groze. Raspirio mi je maštu, i mislim da sam se zato prepustila toj ljubavi u tako nesigurnim okolnostima.

- Ti ništa o njemu ne znaš. Sigurno je oženjen i ima pol tuceta djece - gunđala je Mimi.

- Tebi su ljubici popili mozak. Nisu svi nalik na negativce iz televizijskih serija.

- Ja znam što govorim. Ja sam odgajana da budem muško, išla sam u školu za dječake, igrala se s dječacima i pokušala ići s njima po gostionicama i utakmicama. Znam o tome puno više od tebe. Ne znam kako je drugdje u svijetu, ali ovdje nijednome ne možeš vjerovati.

Humbertovi dolasci bili su nepredvidljivi, nekad je nestajao na nekoliko tjedana ili mjeseci. Nije me zvao, nije mi pisao, nije mi slao poruke, a onda bi odjednom, kad sam se najmanje nadala, stao preda me na ulici, kao da točno zna kud se krećem i čeka me skriven u sjeni. Uvijek je bio drukčiji, katkad je bio brkat, drugi put bradat ili različito počešljan, kao da se prerušava. To me i plašilo i privlačilo, činilo mi se kao da istodobno volim više muškaraca. Sanjarila sam o našem domu, htjela sam mu kuhati, prati rublje, spavati s njim svake noći, hodati s njime gradom bez određena cilja, držeći ga za ruke kao žena muža. Znala sam da je gladan ljubavi, nježnosti, pravde, radosti, svega. Gnječio me kao da hoće utažiti žeđ koja traje vjekovima, mrmljao je moje ime, i odjednom su mu se oči punile suzama. Pričali smo o prošlosti, o našim susretima u djetinjstvu, ali nikad nismo spominjali ni sadašnjost ni budućnost. Katkad nismo bili skupa ni pun sat, činilo se da on bježi od nečega, zagrlio bi me sav utučen i odjurio poput metka. Kad mu se nije tako žurilo, ja sam ga predano milovala po cijelom tijelu, istraživala ga, brojila mu sitne ožiljke, biljege, provjeravala je li smršavio, ima li na rukama još više žuljeva, je li mu koža još ispijenija, što ti je ovo ovdje, izgleda kao povreda, nije ništa, idemo. Na svakom rastanku ostajao mije u ustima osjećaj gorčine, mješavina strasti, prkosa i nečega nalik na samilost. Da ga ne uznemirujem, katkad sam glumila zadovoljstvo kakvo nisam ni izbliza osjećala. Imala sam takvu potrebu da me ne ostavi i da me voli, da sam odlučila poslušati Mimine savjete, pa nisam primijenila nijedan trik naučen u Gospođinoj didaktičkoj literaturi, nisam ga naučila ni mudrim milovanjima Riada Halabia, nisam mu pričala o svojim maštanjima niti sam mu pokazala po kojim je žicama gudio Riad, jer sam predosjećala da bi me proganjao pitanjima, gdje, s kim, kada.

Unatoč samohvali da je ženskar, što sam još kao djevojčica toliko puta čula od njega, ili možda baš zato što je zaista i bio ženskar, sa mnom se pretvarao, ja tebe poštujem, govorio mi je, ti nisi kao druge. Kao koje, pitala sam uporno, a on se smiješio, podrugljiv i neuhvatljiv. Iz smotrenosti nisam mu spominjala mladalačko ludovanje za Kamalom, jalovu ljubav prema Riadu ni prolazne odnose s drugima. Kad me ispitivao o nevinosti, odgovorila sam mu: što tebe briga za moju nevinost, jer ni ti meni ne možeš dati svoju, a na to je reagirao tako naprasito da mu radije nisam ni spomenula predivnu noć s Riadom Halabiem nego sam izmislila da su me silovali u policiji u Agua Santi kad su me uhapsili zbog Zuleme. Počeli smo se besmisleno svađati i on se na kraju ispričao:

- Ja sam divljak, oprosti mi, nije tvoja krivnja, Eva, platit će mi te bitange, kunem se da će platiti.

- Kad budemo u prilici živjeti u miru, sve će biti puno bolje - tvrdila sam u razgovorima s Mimi.

- Ako sada niste sretni, nećete nikad ni biti. Ne razumijem zašto si i dalje s njim, to je vrlo čudan tip.

Moj je život zbog veze s Hubertom Naranjom jako dugo bio sasvim drukčiji, bila sam zdvojna, nestrpljiva, zaluđena čežnjom da ga osvojim i zadržim uza se. Loše sam spavala, mučile me stravične more, nisam mogla misliti, nisam se mogla usredotočiti na posao ni na priče, u potrazi za smirenjem posezala sam za sedativima i pila ih kriomice. Ali vrijeme je prolazilo i duh Huberta Naranja napokon je ušao u se, nije više bio tako sveprisutan, sveo se na podnošljiviju mjeru, pa sam konačno uspijevala mariti i za druge stvari, a ne samo za nj. I dalje sam željno čekala njegove posjete jer sam ga voljela a sebe sam doživljavala kao junakinju neke tragedije, glavni lik u romanu, ali opet sam mogla mirno živjeti i pisati noću. Sjetila sam se odluke iz doba kad sam ljubila Kamala da nikad više neću podnositi neizdrživu silinu ljubomore, i provela sam je oprezno i tvrdoglavo. Nisam sama sebi dopuštala pretpostavke da on ide k drugim ženama dok nismo skupa, ni da je razbojnik, što je tvrdila Mimi; radije sam zamišljala da postoji neki važan razlog za takvo ponašanje, nekakva dimenzija pustolovine kojoj nisam imala pristupa, nekakav muški svijet uređen prema neumoljivim zakonima. Huberto Naranjo bio je odan nečemu što mu je bilo važnije od naše ljubavi. Odlučila sam to shvatiti i prihvatiti. Gajila sam romantična čuvstva prema tom čovjeku koji je svaki put bio sve osorniji, snažniji i mučaljiviji, ali planove za budućnost nisam više pravila.

Na dan ubojstva dvaju policajaca u blizini tvornice u kojoj sam radila potvrdila se moja pretpostavka da Hubertova tajna ima veze s gerilom. Pucali su u njih strojnicom iz jurećeg automobila. Ulica je odjednom bila prepuna svijeta, policijskih kola, kola hitne pomoći, ispunili su cijelu četvrt. U tvornici su zaustavili strojeve, poredali radnike u dvorištu, pregledali cijelu zgradu od podruma do tavana i na kraju nas pustili uz naređenje da idemo kući jer je uzbuna u cijelom gradu. Otišla sam na autobusnu postaju i ondje zatekla Huberta Naranja. Čekao me. Nismo se vidjeli gotovo dva mjeseca, i teško sam ga prepoznala, jer je izgledao kao da je odjednom ostario. Tom prilikom nisam osjetila nikakva zadovoljstva od njegova zagrljaja, a nisam se trudila ni da to sakrijem, mislila sam na drugo.

Kasnije, dok smo sjedili na postelji, goli na grubim plahtama, osjetila sam da smo svaki put sve više tuđi, i bilo mi je žao zbog sebe i zbog njega.

- Oprosti, ali nije mi dobro. Danas je grozan dan, ubili su dva policajca, poznavala sam ih, uvijek su čuvali na tom mjestu i pozdravljali smo se. Jedan se zvao Sokrat, zamisli samo policajca koji se zove Sokrat, bio je dobar čovjek. Ustrijelili su ih.

- Pogubili - odvratio je Huberto Naranjo.

- Narod im je presudio. To nije ubojstvo, ne smiješ govoriti krivo. Ubojice su policajci.

- Što ti je? Nemoj mi reći da si pristaša terorizma.

Odgurnuo me odlučno i, gledajući me u oči, objasnio da je vlada ta koja vrši nasilje, zar nezaposlenost, siromaštvo, korupcija, i društvene nepravde nisu nasilje? Država zlorabi i tlači ljude na mnogo načina, ti policajci bijahu doušnici režima, branili su interese neprijatelja vlastite klase, i njihovo pogubljenje čin je pravde; narod se bori za oslobođenje. Dugo nisam odgovarala. Odjednom sam razumjela njegove odsutnosti, njegove ožiljke i muk, žurbu, onaj osjećaj sudbonosnosti i strahovitu privlačnost koja je izbijala iz njega, nabijala elektricitetom zrak oko njega i lovila me kao kukca zaslijepljena svjetlošću.

- Zašto mi to prije nisi rekao?

- Bolje da nisi znala.

- Nemaš li povjerenja u mene?

- Pokušaj shvatiti, posrijedi je rat.

- Da sam znala, bilo bi mi lakše svih ovih godina. - čak je i naše viđanje ludost. Promisli što bi se dogodilo da posumnjaju na tebe i da te podvrgnu ispitivanju.

Ja ne bih ništa rekla! - Oni i mutava čovjeka natjeraju da progovori. Potrebna si mi, ne mogu bez tebe, ali kad god dođem, osjećam se odgovornim jer dovodim u opasnost organizaciju i živote mojih drugova.

- Povedi me sa sobom.

- Ne mogu, Eva.

- Zar u planini nema žena?

- Nema.

Naša je borba jako teška, ali doći će i bolja vremena i moći ćemo se voljeti na drugi način.