Eva Luna (29 page)

- Misliš li da će gerila uspjeti, Rolfe?

- Iskreno govoreći, mislim da neće, gospodine Aravena.

- Na Kubi su uspjeli. Tamo su dokazali da mogu pobijediti regularnu vojsku.

- Otad je prošlo već nekoliko godina, a Yankeeji neće dopustiti novu revoluciju. Na Kubi su bile druge prilike, tamo su se borili protiv diktature, a narod ih je podržavao. Naša demokracija ima puno mana, ali ljudi se njome ponose. Gerilce ne vole, i oni su, uz nekoliko iznimaka, uspjeli privući samo sveučilištarce.

- Sto misliš o njima?

- Hrabri su i zaneseni.

- Htio bih vidjeti što si uspio napraviti - naredio je Aravena.

- Priredit ću film da bih mogao izbaciti sve ono što se sad ne može pokazati. Vi ste mi jednom rekli da nije naše da mijenjamo povijest nego da obavještavamo o njoj.

- Nikad se neću navići na tvoje cjepidlačenje, Rolfe. Znači li to da tvoj film može izmijeniti sudbinu ove zemlje?

- Znači.

- Onda taj dokumentarne mora u moj arhiv.

- Nikako ne smije pasti u ruke vojsci, bilo bi to pogubno za one u planini. Neću ih izdati, a siguran sam da nećete ni vi.

Direktor Državne televizije ispušio je cigaretu do kraja, u tišini, motreći svog đaka kroz dim, bez truna sarkazma, misleći, sjećajući se godina opozicije Generalovoj diktaturi, propitujući svoje ondašnje osjećaje.

- Ti nerado slušaš savjete, Rolfe, ali ovaj put ćeš me morati uzeti ozbiljno - rekao je na kraju.

- Sakrij te filmove, jer vlada zna da postoje i pokušat će ti ih oduzeti milom ili silom. Razvijaj, izbacuj, sačuvaj sve što ti se čini potrebnim, ali upozoravam te da je to kao da skladištiš nitroglicerin. Na kraju krajeva, možda će nakon nekog vremena taj dokumentarac i ugledati svjetlost dana, a tko zna nećemo li za deset godina moći pokazati i ono za što sad misliš da bi promijenilo povijest.

Rolf Carle stigao je u subotu u Koloniju, s kovčegom zaključanim lokotom i predao ga ujaku i ujni uz preporuku da o tome nikome ne govore i da ga skrivaju sve dok se on ne vrati po nj. Burgel ga je umotala u plastični zastor, a Rupert ga je bez komentara smjestio ispod stolarskih dasaka. Tvornička sirena tulila je u sedam sati ujutro, vrata su se otvarala i nas dvjesto žena srljalo je unutra u gomili, prolazeći pokraj nadzornica koje su nas pregledavale od glave do pete iz opreza od sabotaže. Ondje se proizvodilo sve: od vojničkih čizama do generalskih rojti, sve na mjeru i gram da nijedno dugme, nijedno vlakno ne padne u ruke kriminalcima, kako je govorio kapetan, jer ti su vragovi kadri kopirati uniforme i uvući se među naše trupe pa izručiti domovinu komunistima, prokleti bili. U goleme dvorane bez prozora, rasvijetljene fluorescentnim svjetlima, zrak je ulazio pod tlakom kroz cijevi smještene na krovu, dolje bili poredani šivaći strojevi, a dva metra iznad poda, i duž svih zidova, uzak balkon kojim su šetali čuvari, zadaća im bijaše nadzirati ritam rada, kako ni neznatno krzmanje, ni drhtaj, ni najmanja smetnja ne bi naudila proizvodnji. Na toj visini bili su i uredi, mali kvadrati za službenike, računovođe i sekretarice. Buka je bila nalik na strahovitu riku vodopada i primoravala nas da držimo čepiće u ušima i da se sporazumijevamo kretnjama. U dvanaest sati omamljujuću je buku nadvisivala sirena koja je zvala na podnevni obrok, u blagovaonice, gdje je služen jednostavan ali obilat objed, sličan regrutskoj porciji. Mnogim je radnicama to bio jedini dnevni obrok a neke su ostavljale dio da ponesu kući unatoč sramu koji su proživljavale prolazeći kraj nadzornica s ostacima umotanima u papir. Šminkanje bijaše zabranjeno, a kosa je morala biti kratka ili pokrivena rupcem, jer je jednom osovina kolovrata uhvatila kosu neke žene, a kad su isključili struju bilo je prekasno, već joj je bila oderana i kosa i koža. Ipak, su najmlađe pokušavale biti lijepe pa su nosile rupce veselih boja i kratke suknje, a rumenile su obraze ne bi li privukle kojeg šefa i promijenile vlastitu sudbinu uspinjanjem dva metra više, na balkon za službenice, gdje su i plaća i ophođenje bili pristojniji. Neprovjerena priča o radnici koja se tako uspjela udati za činovnika hranila je maštu početnica, ali starije žene nisu ni dizale pogled prema takvim fantazijama, radile su tiho i brzo da bi povećale učinak.

Pukovnik Tolomeo Rodriguez dolazio je od vremena do vremena u inspekciju. Njegovim dolaskom zrak se hladio a buka jačala. Njegova važnost imala je takvu težinu, a iz njega je izvirala takva moć, da nije morao ni kretnjom ni dizanjem glasa postizati autoritet. Obuhvatio je sve pogledom, listao zapisnike, ulazio u kuhinje, ispitivao radnice, jeste li vinova, što ste danas jele, ovdje je jako vruće, pojačajte ventilaciju, vama su oči natruđene, javite se u ured da vam dadu dopust. Ništa mu nije promicalo. Neki su ga podređeni mrzili, svi ga se bojali, šaputalo se da ga se čak i Predsjednik kloni, jelima ugleda među mlađim časnicima i svakog časa može podleći iskušenju da se usprotivi ustavnoj vlasti. Ja sam ga uvijek vidjela samo izdaleka, jer je moj ured bio na kraju hodnika, a moj posao nije trebao njegova nadzora, ali čak i s te udaljenosti mogla sam pojmiti njegov autoritet.

Upoznala sam ga jednoga ožujskog dana. Gledala sam ga kroz staklo koje me dijelilo od hodnika kad se on okrenuo i pogledi nam se sreli. Pred njim je sve osoblje gledalo ustranu, nitko ga nije gledao u oči, ali ja nisam mogla ni trepnuti, objesila sam se o njegov pogled kao opčinjena. Učinilo mi se da je tako prošlo puno vremena. Konačno je krenuo prema meni. Od galame mu nisam čula korake, činilo se kao da se približava plutajući, u pratnji tajnika i kapetana, uvijek na pristojnoj udaljenosti. Kad me pukovnik pozdravio laganim naklonom, uspjela sam mu izbliza promotriti stas, izražajne ruke, debele vlasi, velike i jednake zube. Privlačio je poput divlje životinje.

Tog poslijepodneva na izlasku iz tvornice kraj porte čekala je tamna limuzina, a ordonanc mije pružio papir na kojem je bio svojeručno ispisan poziv pukovnika Tolomea Rodrigueza na večeru.

- Pukovnik čeka vaš odgovor - rekao je u stavu mirno.

- Recite mu da ne mogu, već sam se dogovorila drugdje. Stigavši kući, ispričala sam sve Mimi, koja je prešla preko primjedbe da je taj čovjek neprijatelj Huberta Naranja, razmotrila situaciju iz optike ljubavnih romana kojima se hranila u slobodnim trenucima i zaključila da sam postupila kako treba, uvijek treba pustiti da te mole baš kao i toliko puta prije.

- Mora biti da si prva koja odbija njegov poziv, kladim se da će doći i sutra prognozirala je.

Nije došao. Nisam čula ništa o njemu do slijedećeg petka, kad se iznenada pojavio u tvornici. Saznavši da je ušao u zgradu, shvatih da ga već danima čekam, da sam virila u hodnik pokušavajući čuti njegove korake iznad štropota šivaćih strojeva, da sam ga željela vidjeti a istodobno se bojala da će se pojaviti, s nestrpljenjem kakvo sam već bila zaboravila jer sam takve patnje proživljavala samo na početku veze s Hubertom Naranjom. Ali pukovnik se nije približio mom uredu, i kad je u dvanaest sati zasvirala sirena, uzdahnula sam od o­lakšanja i srdžbe.

Idućih tjedana nekoliko sam puta pomislila na nj. Devetnaest dana kasnije, vrativši se uvečer kući, zatekla sam pukovnika Tolomea Rodrigueza kako pije kavu sa Mimi. Sjedio je u jednome od orijentalnih naslonjača, ustao i pružio mi ruku, vrlo ozbiljan.

- Nadam se da vas nisam uznemirio. Došao sam jer bih htio govoriti s vama rekao je.

- Hoće govoriti s tobom - ponovila je Mimi, blijeda poput grafika koje su visjele na zidu.

- Prošlo je dosta vremena otkako se nismo vidjeli pa sam si uzeo slobodu da vas posjetim - rekao je svečanim tonom kojim se često služio.

- Zato je tu - dodala je Mimi.

- Biste li prihvatili moj poziv na večeru?

- Hoće jesti s tobom - ponovo je prevela Mimi, gotovo izbezumljena jer ga je prepoznala čim je ušao i istog se trena sjetila svega: on je dolazio u inspekciju u kaznionicu Santa Maria u vrijeme njenih nevolja. Bila je sva zbunjena, premda je vjerovala da on nikako ne bi mogao povezati bijednog uznika iz Harema, bolesna od malarije, sva u krastama i obrijane glave, sa zadivljujućom ženom koja mu upravo služi kavu.

Zašto ga nisam ponovno odbila? Možda i nije bilo od straha, kako sam tada mislila, nego sam htjela biti s njim. Istuširala sam se da sperem dnevni umor, obukla crnu haljinu, očešljala kosu i pojavila se u primaćoj sobi, rastrgana od znatiželje i bijesa na sebe samu jer sam osjećala da izdajem Huberta. Pukovnik se namjestio da ga primim ispod ruke, ali sam ja krenula naprijed i ne taknuvši ga, sve pred zdvojnom Mimi, koja se nikako nije oporavljala od prvog dojma. Ušla sam u limuzinu nadajući se da susjedi neće vidjeti pratnju na motorima, da ne bi pomislili da sam se pretvorila u milosnicu kakva generala. Vozač nas je odveo ujedan od najprobranijih restorana u gradu, zdanje versajskog tipa u kojem je kuhar osobno pozdravljao najuglednije goste, a neki starac, zakićen predsjedničkom lentom i oboružan srebrnom šaličicom, kušao vina. Izgledalo je da se pukovnik osjećao kao kod kuće, a ja sam se osjećala kao brodolomac među onim stolcima od modra brokata, raskošnim svijećnjacima i bataljonom posluge.

Dali su mi jelovnik napisan na francuskom, ali Rodriguezje, pogađajući moje muke, izabrao i za mene. Preda mnom se stvorio rak, a ja nisam znala kako bih ga načela, pa je konobar odvojio meso od kosti i stavio mi ga na tanjur. Ugledavši četu ravnih i krivih noževa, čaša u dvije boje i vrčeva, sa zahvalnošću sam se prisjećala Miminih tečajeva u institutima za buduće miss, i pouke našeg prijatelja dizajnera, jer sam se ipak uspijevala snaći da ne ispadnem smiješna, sve dok mi nisu između predjela i mesa poslužili šerbet od mandarine. Zgranuto sam pogledala sićušnu kuglicu s listom metvice na vrhu i upitala zašto služe desert prije glavnog jela. Rodriguez se nasmijao, i ta reakcija kao da mu je odnijela rojte s rukava i skinula nekoliko godina s lica.

Od tog trena sve je bilo jednostavnije. Nije mi više izgledao kao državni velikodostojnik, motrila sam ga pri onom svjetlu dvorskih svijeća, a on je bio radoznao zašto ga tako gledam, na što sam odgovorila da mi jako sliči balzamiranoj pumi.

- Ispričajte mi svoj život, pukovniče - zamolila sam ga pri desertu.

Mislim da ga je ta molba iznenadila, i na trenutak je postao oprezan, ali kasnije je jamačno shvatio da ja nisam neprijateljski špijun, gotovo da sam mu čitala misli, pa to je samo jadna tvornička namještenica, ali u kakvu je rodu s onom televizijskom glumicom, puno ljepšom, usput rečeno, od nje, pa ovo je obična, loše odjevena djevojčica, gotovo sam pozvao nju, ali vele da je zapravo peder, teško je povjerovati, u svakom slučaju ne mogu si dopustiti da me vide s nekim degenerikom.

Na koncu mi je pričao o djetinjstvu na obiteljskom imanju u nekom divljem, pustinjskom kraju, o stepama kojima piri vjetar, gdje se voda i raslinje posebno cijeni, a ljudi su jaki jer žive u pustoši. Nije bio iz tropskog dijela zemlje, sjećao se dugačkih putovanja na konju po ravnici, vrućih i suhih podneva. Otac, mjesni moćnik, dao ga je u vojsku kad mu je bila osamnaesta ne pitajući ga za mišljenje - da časno služiš domovini, sinko, kako i valja, naredio mu je. On je to i učinio bez pogovora, stega prije svega, tko zna slušati, naučit će i zapovijedati.

Studirao je tehniku i političke znanosti, putovao je, čitao je malo, jako je volio glazbu, deklarirao se kao slab pilac, gotovo kao apstinent, oženjen, otac triju djevojaka. Unatoč svojoj poznatoj oštrini te je noći zračio raspoloženjem, a na kraju mi je zahvalio na društvu, razonodio se, tako je rekao, tvrdio je da sam ja originalna osoba premda sam rekla jedva četiri rečenice, on je naime preuzeo na sebe razgovor.

- Ja zahvaljujem vama, pukovniče. Nikad nisam bila ovdje, ovo je vrlo elegantno.

- Ne mora biti i zadnji put, Eva. Možemo li se vidjeti slijedeći tjedan?

- Zašto?

- Tako, da se bolje upoznamo...

- Biste li vi htjeli u krevet sa mnom, pukovniče?

Pribor za jelo mu je ispao iz ruku i za trenutak je prikovao pogled za tanjur.

- To je okrutno pitanje pa zaslužuje sličan odgovor - odgovorio je na kraju. Da, baš to želim. Prihvaćate li?

- Ne, hvala lijepa. Pustolovine bez ljubavi samo me rastužuju.

- Nisam rekao da je ljubav isključena.

- A vaša žena?

- Da razjasnimo to; moja gospođa supruga nema ništa s ovim razgovorom, i više je nećemo ni spomenuti. Razgovarajmo o nama. Nije na meni da govorim o tome, ali ako odlučim, mogu vas usrećiti.

- Da mi prestanemo okolišati, pukovniče. Uvjerena sam da ste vi vrlo moćni, da možete napraviti sve što zaželite i da to uvijek i radite, je li tako?

- Varate se. Moj mi položaj nameće odgovornosti i obveze prema domovini koje sam uvijek spreman ispuniti. Ja sam vojnik i ne koristim privilegije ni inače, a kamoli ako su ove vrste. Ne kanim vršiti pritisak na vas, nego vas hoću zavesti, i siguran sam da ću uspjeti, jer se obostrano privlačimo. Promijenit ćete vi mišljenje i na kraju ćete me još i zavoljeti...

- Oprostite, ali sumnjam u to.

- Pripremite se, Eva, jer vas neću pustiti na miru dok me ne prihvatite nasmiješio se.

- U tom slučaju nemojmo gubiti vrijeme. Ne namjeravam se svađati s vama jer bih mogla loše proći. Hajdemo odmah odavde, završimo tu stvar u tren oka i vi mene ostavite na miru.

Pukovnik je ustao, crven u licu. Istog su trena dva konobara smjerno pritrčala da mu budu na usluzi, a za okolnim stolovima osvrtali se da nas vide. Zatim je sjeo i na trenutak šutio, ukočen, nemirna daha.

- Ne znam kakva si ti to žena - rekao je na kraju, obraćajući mi se prvi put sa ti. - U normalnim prilikama prihvatio bih tvoj izazov i odmah bismo otišli na neko skrovito mjesto, ali odlučio sam da ću ovu stvar voditi na drugi način. Neću te preklinjati. Siguran sam da ćeš ti tražiti mene, a budeš li imala sreće, moj će prijedlog još uvijek vrijediti. Javi mi telefonom kad me htjedneš vidjeti - rekao mi je Rodriguez suho, pružajući mi posjetnicu s državnim grbom u gornjem uglu i njegovim imenom ispisanim kurzivom.