Eva Luna (33 page)

Riad Halabi baš je pravio obračun kraj blagajne, odjeven uguayaberu od batista, pokrivajući usta bijelim rupčićem. Bio je baš onakav kakva sam ga pamtila, za nj kao da je vrijeme stalo, bio je netaknut, kao što su često netaknuta sjećanja na prve ljubavi. Približila sam se sramežljivo, obuzeta istom nježnošću kao kad sam mu u sedamnaestoj godini sjela u krilo, molila ga da mi daruje jednu ljubavnu noć i nudila mu nevinost koju je Kuma mjerila uzetom sa sedam čvorova.

- Dobar dan .... imate li aspirina? - uspjela sam izustiti.

Riad Halabi nije me ni pogledao, ni digao olovku sa svojih računa, nego ini je rukom pokazao prema drugom kraju kuće.

- Zamolite moju ženu - rekao je šušketajući preko zečje usne. Okrenula sam se, uvjerena da ću ugledati učiteljicu Ines, sad kao Turčinovu ženu, jer sam često zamišljala da će na kraju biti tako, ali umjesto nje ugledah djevojčicu kojoj jamačno nije bilo ni četrnaest godina, onisku malu crnkinju namazanih usta i pokorna izgleda. Kupila sam aspirine misleći kako me taj čovjek prije puno godina odbio jer sam bila premlada, a sadašnja mu je žena u to doba još valjda bila u pelenama. Tko zna kakva bi me sudbina snašla da sam ostala s njim, ali u jedno sam sigurna: u postelji s njim bila bih vrlo sretna. Nasmiješila sam se djevojčici crvenih usana s mješavinom suučesništva i zavisti i otišla odande ne izmijenivši ni pogleda s Riadom Halabiem, ali zadovoljna zbog njega, jer je izgledao dobro. Od tog trenutka razmišljala sam o njemu kao o ocu, što je on meni zaista i bio; to mu puno bolje pristaje od uloge ljubavnika za jednu jedinu noć. Crni je vani nestrpljivo gutao, jer ovo nije stajalo u dobivenim naredbama.

- Brišimo. Komandant je rekao da nas nitko ne smije vidjeti u ovom usranom selu gdje te svi poznaju - prigovorio mi je.

- Selo nije usrano. Znaš li zašto se zove Agua Santa? Zato što ima vrelo koje ispire sve grijehe.

- Ne zajebavaj.

- Istina je. Ako se okupaš u toj vodi, nikad više ne osjećaš krivicu.

- Eva, molim te, penji se u auto, i odlazimo odavde.

- Ne žuri toliko, imam još nešto obaviti, ali moramo pričekati do noći, tad je sigurnije... Crnome nisu pomogle ni prijetnje da će me izbaciti na cestu, jer kad ja sebi uvrtim nešto u glavu, rijetko odustajem. S druge strane, moja prisutnost bila je neophodna pri izbavljanju uhićenika, tako da je morao ne samo popustiti, nego je još iskopao rupu čim se spustilo sunce. Povela sam ga iza kuća do neravna terena, pokrivena gustim raslinjem i pokazala mu jedno mjesto.

- Nešto ćemo iskopati - rekla sam mu, a on je poslušao, jer je pretpostavljao da je i to dio plana, osim ako mi vrućina nije rastopila mozak. Nije se mučio, ilovasta zemlja bila je vlažna i meka. Na nešto više od pol metra dubine pronašli smo plastični smotuljak prekriven mahovinom. Očistila sam ga krajičkom bluze i stavila ga u torbu ne otvarajući ga.

- Što je unutra? - htio je znati Crni.

- Miraz za mladenku. Indijanci su nas čekali na elipsastoj čistini na kojoj je gorjela vatra, jedini izvor svjetlosti u gustoj tmici prašume. Veliki trokutni krov od granja i lišća služio je kao zajednički zaklon, a ispod njega visjelo je nekoliko ležaljki na različitim razinama. Odrasli su nosili poneki odjevni predmet, poprimili su taj običaj u dodiru s obližnjim selima, ali su djeca bila gola, jer su se u tkaninama, uvijek vlažnima, množili paraziti i nicala blijeda mahovina, uzrok mnogih bolesti. Djevojke su nosile cvijeće i perje iza uha, neka žena davala je jednu dojku djetetu, a drugu psetancu. Razgledala sam ta lica, tražeći vlastiti lik u svakome od njih, ali naiđoh samo na spokojan izraz ljudi koji znadu odgovore na sva pitanja. Poglavica je dvaput zakoraknuo prema nama i pozdravio nas laganim naklonom. Bio je uspravna stasa, velikih razmaknutih očiju, mesnatih usana, a kosu je rezao u obliku okrugla šljema s tonzurom na potiljku na kojem je ponosno pokazivao ožiljke s mnogih natjecanja u udaranju toljagom. Prepoznala sam ga istog časa, bio je to čovjek koji je svake subote vodio pleme u mjesto, u prošnju milostinje, isti onaj koji me jednog jutra zatekao kako sjedim kraj Zulemina mrtvog tijela, isti koji je Riadu Halabiu poslao poruku o nesreći i koji je pred policijskom stanicom udarao nogama o tlo kao o bubanj kad su me zatvorili.

Htjela sam saznati kako se zove, ali mi je Crni unaprijed objasnio da bi takvo pitanje bilo nepristojno: imenovati nešto tim je Indijancima isto što i prodrijeti do srca, nazvati stranca imenom ili dopustiti da ovaj to učini, po njihovu je sudu zastrana, tako je bolje da se suzdržim od predstavljanja koje bi se moglo krivo protumačiti. Poglavica me pogledao ne odajući nikakva osjećaja, ali bila sam sigurna da je i on prepoznao mene.

Pokretom nam je pokazao put i poveo nas do kućerka bez prozora u kojem je vonjalo po nagorenim krpama, a jedini namještaj bila su dva stolčića, jedna ležaljka i petrolejka. Upute su nalagale da čekamo ostatak grupe, koji će nam se pridružiti malo prije dogovorenog petka uvečer. Zapitala sam za Huberta Naranja, jer sam zamišljala kako ćemo te dane provesti skupa, ali nitko mi nije znao ništa reći o njemu. Bacila sam se u ležaljku ne skidajući odjeću, izmučena od stalnih šumova prašume, od vlage, od komaraca i mrava, od straha da će se zmije ili otrovni pauci prikrasti uz užad ili da su skriveni u krovu od palmi pa će pasti na mene dok spavam. Nisam mogla zaspati. Provodila sam sate pitajući sama sebe koji su me razlozi doveli ovamo, ali nisam došla ni do kakva zaključka, jer mi vlastita čuvstva prema Hubertu nisu izgledala kao dovoljan razlog. Osjećala sam se svakim danom sve dalje od vremena kad sam živjela samo za potajne sastanke s njim, vrteći se poput krijesnice oko neuhvatljiva ognja. Vjerujem da sam pristala na sudjelovanje u toj pustolovini samo da bih iskušala sebe samu, da vidim hoću li se uspjeti ponovno približiti tom čovjeku koga sam nekoć ljubila ne tražeći uzdarje, dijeleći s njim tu neobičnu borbu. Ali te noći bijah sama, sklupčana u ušljivoj ležaljci koja je vonjala po psima i dimu. Nisam bila tu ni iz političkog uvjerenja, jer premda sam prihvatila postulate te utopijske revolucije i strepila nad očajničkom smionošću šačice gerilaca, predosjećala sam da su već poraženi. Nisam mogla umaći sudbonosnom znamenju koje me opsjedalo već duže vrijeme, nekakvu neodređenom nemiru koji se pretvarao u iskre lucidnosti kad sam bila s Hubertom Naranjom. Unatoč strasti koja je gorjela u njegovu pogledu, ja sam nazirala sjenu nesreće koja se ovijala oko njega. Ponavljala sam njegova uvjerenja da bih zadivila Mimi, a zapravo sam vjerovala da gerila u našoj zemlji nema budućnosti. Nisam htjela ni misliti kako će završiti ti ljudi i njihovi snovi.

Te noći, dok sam bdjela pod indijanskim štagljem, obuzela me tuga. Temperatura je pala, i osjetila sam hladnoću, pa sam izišla i sklupčala se kraj vatre, da ondje prespavam. Blijede, jedva primjetne zrake probijale se kroz krošnje, i ja sam primijetila da me mjesec, kao i uvijek, smiruje. U zoru sam slušala kako se Indijanci bude pod zajedničkim krovom, obamrli u svojim visaljkama, kako se smiju i pričaju. Nekoliko žena otišlo je po vodu, a djeca su ih slijedila oponašajući krikove šumskih ptica i životinja. S dolaskom jutra mogla sam bolje promotriti selo, šačicu koliba premazanih istom bojom gline, zgrbljenih pod dahom prašume, okruženih komadom obrađene zemlje na kojoj su rasle mladice juke i kukuruza te nekoliko banana, sve bogatstvo plemena koje je generacijama pljačkala tuđa gramzlivost.

Ti Indijanci, jednako siromašni kao i njihovi preci s početka američke povijesti, pretrpjeli su kaos kolonizacije ne zapuštajući posve sve svoje običaje, jezik i bogove. Od nekadašnjih oholih lovaca, kakvi su bili, ostala je šaka sirotinje, ali dugotrajne nevolje nisu izbrisale sjećanje na izgubljeni raj ni vjeru u legende koje su obećavale njegovu ponovnu uspostavu. čak su se često smiješili. Imali su nešto kokoši, dva praseta, tri pirague, pribor za ribolov i te rahitične biljke, koje su s teškom mukom spašavali od korova. Provodili su vrijeme tražeći ogrjev i hranu, pletući košare i ležaljke, djelajući strelice koje su uz cestu prodavali turistima. Kadikad bi se poneki od njih uputio u lov, a ako je bilo sreće, vratio bi se s kojom ptičurinom ili mladim jaguarom koje bi podijelio svojima, ali sam ga nije kušao, da ne uvrijedi duh plijena. Pošla sam s Crnim da se riješimo automobila.

Odvezli smo ga u guštik i strovalili niz neprohodnu klisuru, daleko od graje papagaja i majmunskog veselja, i gledali kako se valja a ne štropoće, jer ga stišava orijaško lišće i valovite lijane, i kako nestaje u proždrljivu raslinju koje se sklapa nad njim zamećući mu svaki trag.

Idućih nekoliko sati pristigla su šestorica gerilaca, jedan po jedan, pješice i svaki drugom stazom, pokazujući držanjem da već dugo teško žive. Bili su mladi, odlučni, mirni i samotni, zategnutih vilica, oštra pogleda i puti preplanule od nevremena, a po tijelu prepuni ožiljaka. Govorili su samo koliko je trebalo, pokreti im bili odmjereni, izbjegavali su svako trošenje snage. Bijahu sakrili dio oružja, i nisu ga namjeravali uzimati prije trenutka određena za napad. Jedan od njih nestao je u šumu u pratnji Indijanca, htio se smjestiti na obali rijeke i dalekozorom promatrati kaznionicu; trojica su otišla prema vojnom aerodromu, gdje je prema uputama Crnoga, trebalo postaviti eksploziv: preostala dvojica pripremala su sve što je potrebno za povlačenje. Svatko je obavljao svoj posao bez straha i pogovora, kao da se radi o rutinskom poslu.

 Predvečerje stazom došao neki džip, i ja sam potrčala preda njemu nadajući se da je to konačno Huberto Naranjo. Puno sam mislila na nj, nadajući se da bi nekoliko dana provedenih skupa potpuno promijenilo našu vezu i, uz malo sreće, vratilo onu ljubav koja mi je nekoć ispunjala život a sad je blijeda. Nisam mogla ni sanjati da će iz njega izaći Rolf Carle s naprtnjačom i kamerom. Pogledali smo se zbunjeno, jer nijedno nije očekivalo vidjeti drugoga ovdje i u ovim okolnostima.

- Što ti radiš ovdje? - upitah.

- Došao sam po vijesti - nasmiješio se.

- Kakve vijesti?

- One kojih će biti u subotu.

- A tako.... a otkud znaš?

- Komandant Rogelio zamolio me da sve snimim. Vlasti će pokušati zataškati istinu, a ja sam došao da vidim mogu lije ispričati. A što ćeš ti ovdje?

- Ja ću mijesiti.

Rolf Carle sakrio je džip i otišao s ekipom za gerilcima koji su pred kamerom pokrivali lice rupcima da ih kasnije ne bi prepoznali. Ja sam se za to vrijeme posvetila Univerzalnoj tvari. U polutami kolibice, na komadu plastike rasprostrtu po utabanoj zemlji, smiješala sam sastavke onako kako sam naučila kod Jugoslovenke, moje stare gazdarice. Mokru papiru dodala sam jednaku količinu brašna i cementa, povezala ih vodom i mijesila dok nisam dobila čvrstu sivu smjesu, nalik na pepeljasto mlijeko. Razvaljala sam ga bocom pod budnim okom plemenskog poglavice i dječice koja su među sobom komentirala na svom pjevnom jeziku, mahala rukama i pravila grimase. Pripremila sam gustu i elastičnu masu i njome oblijepila kamenje koje sam izabrala radi ovalna oblika. Model mi je bio ručna granata kakvu rabi vojska, teška tristo grama, krug djelatnosti deset metara, dvadeset i pet metara domašaja, od tamnog metala. Izgledale su kao male zrele guanabane. U usporedbi s indijskim slonom, mušketirima, bareljefima iz faraonske grobnice i drugim djelima što ih je Jugoslovenka pravila od iste takve tvari, lažna granata bila je vrlo jednostavna. Ipak sam morala napraviti nekoliko pokusnih komada, jer već dugo nisam ništa takvo pravila, a nemir mi je paralizirao mozak i kočio prste.

Kad sam uspjela dobiti pravi omjer, izračunala sam da ne bi bilo dovoljno vremena da napravim granate, pustim ih da se osuše, oličim i dočekam da se caklina skrutne, pa mi je palo na pamet da obojim masu a ne već osušene oblike, ali miješanjem s bojom gubila se gipkost. Počela sam mrmljati kletve i nestrpljivo češati ubode komaraca sve dok mi nije pošla krv. Indijanski poglavica, koji je vrlo radoznalo pratio sve etape postupka, izišao je iz kolibe i ubrzo se vratio noseći pregršt lišća i posudu punu kaolina. Čučnuo je kraj mene i počeo strpljivo žvakati lišće. Kako ga je žvakao u kašu i ispljuvavao u posudu, zubi mu i usta postajali sve crnji. Zatim je tu mješavinu iscijedio u krpu, dobio tamnu uljnatu tekućinu nalik na biljni sok i pružio mi je. Dometnula sam te ispljuvke komadićku mase i uvjerila se da je pokus poslužio svrsi: čim se osušila, dobivala je boju sličnu pravoj granati, a nije mijenjala zadivljujuća svojstva Univerzalne tvari. Gerilci su se vratili noću, i pošto su podijelili s Indijancima nekoliko komadića manioke i kuhane ribe, otišli su na spavanje u kolibu koja im je bila namijenjena. Prašuma je postala gusta i crna, glasovi se stišali, pa su čak i Indijanci govorili šaptom.

Malo zatim stigao je i Rolf Carle i zatekao me šćućurenu nad još užarenim cjepanicama, obgrljenih nogu i glave među koljenima. Sagnuo se do mene.

- Što ti je?

- Strah me.

- Čega?

- Šumova, ovog mraka, zlih duhova, zmija i insekata, vojnika, onoga što ćemo napraviti u subotu, bojim se da će nas sve poubijati...

- I mene je strah, ali ovo ne bih ni za što propustio.

Uzela sam ga za ruku i čvrsto ga držala nekoliko trenutaka, koža mu je bila topla, i opet mi se pričinilo da ga poznajem već tisuću godina.

- Baš smo budale! - pokušah se nasmijati.

- Pričaj kakvu priču da zaboravimo - zamolio me Rolf Carle.

- Kakvu bi volio?

- Nešto što još nikome nisi ispričala. Izmisli je za mene.

»Bila jednom jedna žena kojoj je posao bio pričanje priča. Išla je svuda po svijetu i nudila svoju robu, priče o pustolovinama, napete priče, priče strave i užasa ili pak razbludne, sve po dobroj cijeni. Jednog dana u kolovozu, oko podneva, našla se nasred nekog trga kad je ugledala kako joj se približava ohol, mršav i poput sablje oštar čovjek. Bio je umoran, s oružjem u ruci, pun prašine iz daljina, i kad je zastao, ona je opazila njegov miris po tuzi i odmah pogodila da čovjek dolazi iz rata: Samoća i nasilje žarili mu željezne krhotine u dušu i lišili ga sposobnosti da misli sam na sebe.