Eva Luna (34 page)

- Jesi li ti ona što priča priče? - upitao je stranac.

- Jesam, odgovorila mu ona. 

Čovjek je izvukao pet zlatnih novčića i stavio joj ih u ruku.

- Onda mi prodaj nekakvu prošlost, jer u mojoj je sve sama krv i jadikovke i ne mogu s njom po svijetu, prošao sam kroz tolike bitke da sam u nekoj od njih izgubio čak i ime vlastite majke, rekao je.

Nije mogla odbiti, jer se uplašila da će se stranac srušiti nasred trga i pretvoriti se u šaku prašine, kao što se naposljetku i događa svima koji nemaju lijepih uspomena. Pokazala mu je da sjedne kraj nje, a kad mu je vidjela oči izbliza, preplavilo ju je sažaljenje i osjetila je silnu želju da ga zagrli. Počela je govoriti. Cijelog poslijepodneva i cijele noći smišljala je nekakvu dobru prošlost za tog ratnika, unoseći u taj zadatak sve svoje golemo iskustvo i strast koju je neznanac probudio u njoj. Bio je to dug govor, jer mu je htjela ponuditi romantičnu sudbinu pa je morala izmisliti sve, od rođenja do današnjeg dana, snove, čežnje i tajne, život njegovih roditelja i braće, čak i zemljopis i povijest njegove zemlje. Konačno je svanulo, i ona je pri prvoj jutarnjoj svjetlosti ustanovila da je miris tuge ispario. Uzdahnula je, zaklopila oči i, osjetivši da joj je duh prazan kao u novorođenčeta, shvatila da mu je, trudeći se da mu udovolji, predala i vlastito sjećanje, nije više znala što je njezino a što odsad pripada njemu, njihove prošlosti bile su spletene u jednu jedinu pletenicu. Došla je do samog dna vlastite priče i više nije mogla pokupiti vlastite riječi, ali nije ni htjela, nego se prepustila zadovoljstvu stapanja u jednoj jedinoj pripovijesti.«

Kada sam završila priču, ustala sam, otresla prašinu i lišće s odjeće i otišla u kolibu da legnem u ležaljku. Rolf Carle ostao je sjedeći kraj vatre.

U petak, u osvit dana stigao je Komandant Rogelio, tako oprezno da ni psi nisu zalajali kad je ušao u selo, ali su ga njegovi ljudi primijetili jer su spavali otvorenih očiju. Stresla sam sa sebe obamrlost od dviju zadnjih noći i pošla da ga zagrlim, ali me je on zaustavio jednom jedinom kretnjom koju sam samo ja mogla primijetiti. Bio je u pravu, bilo je nepristojno razmetati se nježnostima pred onima koji tako dugo nisu osjetili ljubav. Gerilci su ga dočekali nespretnim šalama i tapšanjem po ramenu, i mogla sam se uvjeriti koliko mu vjeruju, jer je tog trenutka napetost popustila kao da njegova prisutnost ostalima jamči životnu sigurnost. Donio je kovčeg s uniformama, besprijekorno presavijenima i izglačani-ma, s propisnim rojtama, kapama i čizmama. Otišla sam po probni model ručne granate i dala mu ga u ruku.

- Dobro je - odobrio je.

- Danas ćemo proturiti masu u kaznionicu. Detektor za metale neće je registrirati. Noćas će drugovi moći napraviti oružje.

- Hoće li znati? - zapitao je Rolf Carle.

- Zar misliš da na to nismo mislili? - nasmijao se Komandant Rogelio.

- Poslali smo im upute i sigurno su  se već opskrbili kamenjem. Trebat će ga samo obložiti i ostaviti nekoliko sati da se suši.

- Masu treba stalno držati u plastici da ne izgubi gipkost. Mrežasti uzorak dobiva se žlicom, a zatim se suši. Sušeći se, masa potamni i, i onda je kao od metala. Samo da ne zaborave staviti lažne upaljače prije nego što se skrutne objašnjavala sam.

- U ovoj zemlji može se napraviti sve, pa čak i bombe od krušnog tijesta. Nitko neće povjerovati mojoj reportaži - uzdahnuo je Rolf Carle.

Dva mlada seljana odveslala su do kaznionice i predala torbu Indijancima iz kuhinje. Među grozdovima banana, komadima juke i sirevima bila je i Univerzalna tvar, bezopasna izgleda, nalik na prijesan kruh koji nije privukao pozornost čuvara, naviklih na skromne namirnice. Za to vrijeme gerilci su još jednom provjerili sve pojedinosti plana, a zatim su pomogli Indijancima da dokončaju pripreme. Obitelji su spremale svoju bijednu imovinu, vezivale kokošima noge, kupile suđe i hranu. Premda nije bilo prvi put da moraju seliti s kraja na kraj pokrajine, bili su tužni jer su nekoliko godina živjeli na toj čistini usred prašume, a mjesto je bilo dobro, blizu Ague Sante, blizu ceste i rijeke. Sutra će napustiti taj svoj teritorij, jer čim vojska otkrije da su pomagali uhićenicima pri bijegu, počet će okrutna odmazda; udarali su poput oluje na indijanska sela i za puno nevažnije stvari, uništavali cijela plemena i brisali svaki spomen na njihov boravak na ovome svijetu.

- Jadni ljudi tako ih je malo ostalo - rekoh.

- I oni će dobiti svoje mjesto u revoluciji - ustvrdio je Komandant Rogelio.

Ali Indijance nije zanimala ni revolucija ni bilo što drugo što dolazi od te omrznute rase, nisu mogli ni izgovoriti tu dugačku riječ. Nisu pristajali uz ideale gerilaca, nisu vjerovali njihovim obećanjima niti su razumjeli njihove razloge, a pristali su pomoći u pothvatu, čije domete nisu bili kadri dokučiti, jer je vojska njihov neprijatelj, pa su se tako mogli osvetiti za bar jednu od krivdi koje su pretrpjeli svih tih godina. Plemenski poglavica zaključio je da će ih vojska optužiti sve ako bi i ostali postrani, jer je selo bilo vrlo blizu kaznionice. Ne bi im dali prilike da objasne, pa tako, ako već pate, bolje da imaju dobar razlog. Surađivat će s tim šutljivim bradonjama koji im barem ne kradu hranu i ne pipaju kćeri, a zatim će pobjeći. Put kojim će krenuti odredili su nekoliko tjedana prije: ići će sve dublje u prašumu, u nadi da će neprobojno raslinje zadržati prodor vojske i štititi ih bar neko vrijeme. Već im je petsto godina tako: samo progoni i istrebljenje.

Komandant Rogelio poslao je Crnoga u džipu da kupi dva jarca. Navečer smo sjeli s Indijancima oko vatre, ispekli jarce na žeravi i otvorili nekoliko boca ruma čuvanih za tu, posljednju večeru. Bio je to dobar oproštaj, unatoč nemiru kojim je sve odisalo. Pili smo razborito, momci su otpjevali nekoliko pjesama, a Rolf Carle izazvao je divljenje čarobnjačkim trikovima i instant-foto-grafijama iz čudesne naprave, kadre da u minuti ispljune slike zapanjenih Indijanaca. Na kraju su dvojica otišla na stražu, a mi ostali na počinak, jer nas je čekao težak zadatak.

U jedinoj kolibi u kojoj je bilo mjesta, osvijetljenoj petrolejskom svjetiljkom što je treptala u kutu, gerilci su polijegali na pod, a ja u ležaljku. Zamišljala sam da ću to vrijeme provesti sama s Hubertom, nikad nismo bili skupa cijelu noć, ali sam ipak bila zadovoljna dogovorom; muško društvo smirilo me, pa sam konačno pobijedila strahove, opustila se i zakunjala. Sanjala sam da vodim ljubav njišući se na njihaljci. Vidjela sam vlastita stegna i koljena u nekakvoj žutoj čipkastoj podsuknji od tafta, penjala sam se unazad viseći u zraku, a dolje sam vidjela moćno spolovilo muškarca koje me čekalo. Njihaljka je na trenutak zastajala gore, ja sam dizala lice k nebu koje je postalo purpurno, a zatim sam se brzo spuštala i  nabijala se na nj. Otvorih oči sva uplašena, i zatekoh sebe ovijenu u toplu izmaglicu, začuli uznemirujući šum rijeke u daljini, graju noćnih ptica i glasanje životinja u guštiku. Grubo tkanje ležaljke greblo mi je leđa kroz bluzu, mučili su me komarči, ali nisam se mogla ni pomaći da ih otjeram, bila sam kao oduzeta.

Ponovno sam zapala u dubok san, sva znojna, sanjajući pak da putujem uskim čamcem u zagrljaju ljubavnika čije je lice prekrivala maska od Univerzalne tvari, on je ulazio u mene pri svakom zamahu vala, a ja sam bila sva iz-gnječena, natečena, žedna i sretna, glasni cjelovi, znamenje, pjev one varljive prašume, zlatni zub kao ljubavni zalog, vreća puna šipkovih plodova koji bešumno prskaju sijući po zraku fluorescentne insekte. Probudih se, unezvijerena, u polumraku kolibe, jedan čas nisam znala ni gdje sam ni što znači ona uzdrhtalost u utrobi. Nije bilo prikaze Riada Halabia koja me miluje, kao inače, nego lik Rolfa Carlea kako sjedi na tlu preda mnom, leđima naslonjen na uprtnjaču, jedna mu noga savijena a druga ispružena, ruke mu prekrižene na prsima, i promatra me. Nisam mu razabirala crte lica, nego sjaj u očima i zube kad mi se nasmiješio.

- Sto se dogodilo? - prošaptala sam

- Isto što i tebi - odgovorio je, također ispod glasa da ne probudi ostale.

- Mislim da sam sanjala...

- I ja također.

Oprezno smo izašli, uputili se prema maloj čistini usred sela i sjeli kraj žerave koja je trnula na ognjištu, okruženi neumornim mrmorom prašume, osvijetljeni blijedim mjesečevim zrakama koje su prolazile kroz granje. Nismo govorili, nismo se doticali niti smo pokušavali zaspati. Zajedno smo čekali subotnje jutro. Kad se počelo daniti, Rolf Carle otišao je po vodu da skuhamo kavu. Ja sam ustala i malo živnula, tijelo me boljelo kao da sam izmlaćena, ali konačno sam bila mirna. Tad sam primijetila crvenkasti krug na hlačama i to me iznenadilo, to mi se godinama nije događalo pa sam već bila zaboravila. Nasmiješila sam se zadovoljno, jer sam shvatila da više nikad neću sanjati Zulemu, i da je moje tijelo prevladalo strah od ljubavi.

Dok je Rofl Carle puhao u žeravicu da raspiri vatru i vješao posudicu za kavu na kuku, ja sam otišla do kolibe, uzela iz torbe čistu bluzu, rasparala je na komade koje sam mogla upotrijebiti kao uloške i krenula na rijeku. Vratila sam se mokre odjeće i pjevajući. U šest sati ujutro svi su bili spremni za početak toga dana, odlučujućeg u životu svih nas. Oprostili smo se od Indijanaca i gledali ih kako odlaze tiho, kako nose djecu, prasad, kokoši, pse, zavežljaje i gube se u zelenilu kao niz sjena. Ostali su samo oni koji će pomagati gerilcima pri prijelazu preko rijeke i provesti ih kroza šumu pri povlačenju.

Rolf Carle otišao je među prvima, s kamerom na ramenu i uprtnjačom na leđima. Razišli su se i ostali, svaki za svojim poslom. Huberto Naranjo oprostio se od mene poljupcem u usta, čistim i osjećajnim:

- pazi se, i ti se pazi, idi ravno kući i ničim ne privlači pozornost, ne brini, sve će ispasti dobro, kad ćemo se vidjeti, morat ću se skrivati neko vrijeme, nemoj me čekati,još jedan poljubac, i ja sam mu ovila ruke oko vrata i čvrsto se privila uza nj žuljajući lice o njegovu bradu, vlažnih očiju jer sam se opraštala i od strasti koju smo tolike godine dijelili.

Popela sam se u džip koji je Crni već bio upalio da bi me odvezao na sjever, do udaljena sela u kojem ću sjesti na autobus za grad. Huberto Naranjo mahnuo mi je rukom, i mi smo se istodobno nasmiješili. Najdraži prijatelju, samo da ti se što ne dogodi, promrmljala sam, sigurna da i on muca to isto, razmišljajući kako je dobro da možemo računati jedno na drugo i da smo uvijek blizu, da se možemo ispomagati i štititi, spokojni jer je naša veza doživjela obrat i smjestila se onamo gdje joj je uvijek i bilo mjesto, razmišljajući da smo sad drugovi, nerazdruživa, pomalo incestuozna braća. Pazi na sebe, i ti isto, ponovili smo.

 Putovala sam cijeli dan drndajući se u vozilu koje je skakutalo po nepredvidljivoj cesti napravljenoj za teške kamione i do gola ispranoj od kiša koje su napravile rupe u asfaltu u kojima su se gnijezdili udavi. Na jednoj okuci raslinje se odjednom rastvorilo u lepezu nevjerojatnih preljeva zelenoga, a danja svjetlost postala je bijela, da bi propustila savršenu opsjenu Dvorca siromašnih koji je lebdio petnaestak centimetara iznad humusa koji je prekrivao tlo. Vozač je zaustavio autobus, i svi su putnici prinijeli ruke prsima ne usuđujući se disati nekoliko sekundi, koliko je čarolija trajala prije nego se polako rasplinula. Dvorca je nestalo, prašuma se vratila na svoje mjesto, danje poprimio uobičajenu prozirnost. Vozač je upalio motor, a mi smo se, zadivljeni, vratili na mjesta. Nitko nije progovorio do grada, kamo smo stigli mnogo kasnije, jer je svatko razmišljao o smislu tog priviđenja. Nisam ga ni ja znala protumačiti, ali učinilo mi se gotovo prirodnim, jer sam ga prije puno godina vidjela iz kamiončića Riada Halabfa. Tom sam prilikom napola spavala, a on me prodrmao baš kad se noć rasvijetlila od svjetala iz Dvorca, oboje smo izašli i potrčali prema priviđenju, ali ga je obavila sjena prije nego što smo ga dokučili. Nisam mogla odvojiti misli od onoga što se u pet sati poslije podne trebalo dogoditi u kaznionici Santa Maria. Osjećala sam nesnosan pritisak u sljepoočicama i proklinjala vlastitu morbidnost koja me uvijek muči predosjećajima da će se dogoditi najgore. Samo da uspiju, samo da uspiju, pomozi im, molila sam majku kao i uvijek u odsudnim trenucima i još jednom dokazala da je njezin duh nepredvidljiv: katkad se pojavljivao bez prethodne najave i užasno me plašio, ali u prilikama poput ove, kad sam je hitno prizivala, nije davala nikakav znak da me čula.

Krajolik i nesnosna vrućina prizvah su mi u pamet mojih sedamnaest godina, kad sam tim puteni prošla s kovčegom punim nove odjeće, i svježim otkrićem ljubavne slasti, nakana da odem u pansion za gospođice. Tad sam odlučila uzeti sudbinu u vlastite ruke i otad mi se dogodilo puno toga, činilo mi se da sam proživjela nekoliko života, da sam se svake noći pretvarala u dim a svakog jutra ponovno se rađala.

Pokušala sam spavati, ali me loše znamenje progonilo, pa ni privid Dvorca siromašnih nije uspio odstraniti okus sumpora koji sam osjećala u ustima. Mimi je jednom ispitivala moje predosjećaje u svjetlu podrobnih uputa u Maharishievu priručniku i zaključila da im ne moram vjerovati jer nikad ne navješćuju nikakav važan događaj nego samo trice, a kad mi se dogodi nešto važno, to nikad ne najave. Mimi je dokazala da je moja rudimentarna sposobnost pogađanja potpuno beskorisna. Učini da sve ispadne dobro, ponovno sam molila majku.

Stigla sam kući u subotu kasno navečer, strašna izgleda, prljava od znoja i prašine, taksijem koji me dovezao od autobusnog kolodvora do kućnih vrata, vozeći duž parka rasvijetljena engleskim fenjerima, kraj palminih drvoreda oko Kluba, kraj milijunaških i ambasadorskih palača, kraj novih zgrada od stakla i metala. Bila sam na drugom planetu, na neizmjerljivoj udaljenosti od indijanskog sela i mladića grozničava pogleda, spremnih da se bore na život i smrt besmislenim granatama. Kad sam ugledala svjetlo na svim prozorima u stanu, uhvatila me panika, jer sam pomislila da me policija već pretekla, ali nisam se uspjela ni okrenuti jer su Mimi i Elvira prije otvorile vrata. Ušla sam poput automata i srušila se ujedan od naslonjača, misleći kako bi divno bilo da se sve ovo dogodilo u nekoj od mojih mračnih priča, da nije istina da su Huberto Naranjo, Rolf Carle i drugi možda već mrtvi.