Eva Luna (35 page)

Pogledala sam primaću sobu kao da je prvi put vidim, i činila mi se ugodnijom nego ikad s onom mješavinom namještaja, neutvrdivim precima koji su me branili iz okvira obješenih na zid i balzamiranom pumom u uglu, neumoljivo krvoločnom unatoč svim nedaćama i obratima u tijeku pol stoljeća postojanja.

- Divno je ovdje... - otelo mi se iz dna duše.

- Koji ti se vrag dogodio? - upitala me Mimi pošto me pregledala da vidi jesam li u ispravnu stanju.

- Ne znam. Ostavila sam ih u fazi priprema. Bijeg je trebao početi oko pet, prije nego zatočenike vrate u ćelije. U to će se vrijeme pobuniti oni u dvorištu kako bi svratili pozornost čuvara.

- Onda je već trebalo biti o tome na radiju ili na televiziji, ali nisu ništa rekli.

- To bolje. Da su ih ubili, već bi se saznalo, ali ako su uspjeli pobjeći, vlada će šutjeti sve dok se ne uspije priviknuti na tu vijest. - Ovi dani bili su strašni, Eva. Nisam mogla raditi, razboljela sam se od straha, pomišljala sam da si zatvorena, mrtva, da te ugrizla zmija, da su te pojele piranje. Prokleti Huberto Naranjo, ne znam zašto smo se upuštale u tu ludost! uskliknula je Mimi.

- Joj, pile moje, lice ti je kao u kopca. Ja sam ti sva starinska, ne volim nered, i pitam te što jedna djevojčica ima s muškim poslovima? Zar sam ti zato davala limune razrezane ukriž? - uzdisala je Elvira dok se šetala amo-tamo po kući služeći mi bijelu kavu, pripremajući mi kupku i čisto rublje.

- Namakanje u vodi s kamilicom je dobro za oporavak od strahova.

- Bolje je da se istuširam, bako...

Vijest da sam dobila menstruaciju nakon tolikih godina razveselila je Mimi, ali Elvira nije vidjela razloga za radost, to je bila nečistoća, i baš dobro što je ona gotova s tim mukama, bolje bi bilo da i žene nesu jaja, kao kokoši. Izvukla sam iz torbe paket iskopan u Agua Santi i stavila ga mojoj prijateljici na koljena.

- Što je to?

- Tvoj miraz. Da ga prodaš i operiraš se u Los Angelesu pa da se možeš udati.

Mimi je odstranila blatnjavi omot i pojavila se kutija nagrizena od vlage i drvomorca. Razlabavila je poklopac, a kad ju je otvorila, razletio joj se po suknji Zulemin nakit, sjajan kao da je tek očišćen, zlato puno žuče nego prije, smaragdi, topazi, granati, biseri, ameti-sti, još ljepši na novom svjetlu. Onaj nakit koji mi se činio bijednim dok sam ga sunčala u dvorištu kod Riada Halabia sad se doimao kao dar kakva kalifa rukama najljepše žene na svijetu.

- Gdje si to ukrala? Zar te nisam uvijek učila da budeš poštena i savjesna, ptičice? - šaptala je prestravljena Elvira.

- Nisam ga ukrala, bako. Usred prašume postoji grad od suhoga zlata. Zlatna je kaldrma po ulicama, zlatan je crijep na krovovima, zlatna su kolica na tržnicama i klupe na trgovima, a svi stanovnici imaju zlatne zube. Ondje se djeca igraju ovakvim raznobojnim kamenčićima.

- Neću ih prodati, Eva, nego ću ih upotrebljavati. Operacija je jeziva. Odrežu ti sve, a onda od komadića crijeva naprave žensku rupicu.

- A Aravena?

- On me voli i ovakvu kakva jesam.

Elviri i meni zajedno se oteo usklik olakšanja. Za mene je cijela ta stvar grozna mesnica čiji konačni ishod ne može biti ništa drugo nego podrugljiva imitacija prirode, a Elviri se pomisao da bi osakatili njezina arhanđela činila kao svetogrđe.

U nedjelju vrlo rano, dok smo još spavale, netko je zazvonio na vratima. Elvira je ustala gunđajući i na vratima zatekla nekakva neobrijana čovjeka s uprtnjačom na leđima i sa crnom napravom na ramenu, sjajnih zuba na licu tamnu od prašine, umora i sunca. Nije u njemu prepoznala Rolfa Carlea. Mimi i ja pojavile smo se istog trenutka u spavaćicama i nismo ga morale ništa pitati, jer je osmijeh bio vrlo rječit. Došao je po mene, riješen da me sakrije dok se duhovi ne smire, jer je bio siguran da će bijeg povući lavinu nepredvidljivih događaja. Bojao se da me netko iz sela možda vidio i u meni prepoznao onu koja je davno prije radila u »Biseru Istoka«.

- Govorila sam ti da se u to ne miješamo! - jadikovala je Mimi, neprepoznatljiva bez ratničkih boja.

Obukla sam se i spremila nešto odjeće u kovčežić. Na ulici je bio Aravenin automobil, posudio ga je Rolfu u zoru, kad je ovaj otišao do njega da mu preda nekoliko rola filmova i najluđu vijest u zadnjih nekoliko godina. Crni ga je dovezao donde, a zatim je odvezao džip da ga sakrije, tako da se ne može ući u trag vlasniku. Direktor Državne televizije nije bio naviknut na rano ustajanje pa je, kad mu je Rolf ispričao o čemu je riječ, pomislio da je samog sebe uhvatio u nekom snu. Da se rasani, popio je pol čaše whiskeya i pripalio prvu jutarnju cigaretu, zatim je sjeo da razmisli što će napraviti s onim što mu je povjereno, ali mu Rolf nije dao vremena za razmišljanje nego ga zamolio ključeve automobila jer njegov posao još nije bio ni započeo. Aravena mu ih je predao uz komentar istovjetan Miminu:

- Ne uvaljuj se u nevolje, sinko.

- Već sam se uvalio, odgovorio mu je Rolf.

- Znaš li voziti, Eva?

- Položila sam vozački ispit, ali nemam prakse.

- Oči mi se sklapaju. U ovo doba nema prometa, ti vozi polako cestom za Los Altos, prema planini.

Pomalo zaplašena, smjestila sam se za volan te lađe obložene crvenom kožom, dala kontakt drhtavim prstima, upalila motor, i mi smo krenuli uz tresak. Nisu prošle ni dvije minute, a moj je prijatelj zaspao i nije se probudio sve dok ga nisam prodrmala da mi kaže kojim putem moram krenuti na raskrižju.

Tako smo te nedjelje stigli u Koloniju. Burgel i Rupert dočekali su nas neumjerenim i bučnim izrazima sklonosti koji su im očito bili svojstveni i odmah počeli pripremati kupelj za nećaka koji je, unatoč snu u automobilu, izgledao izmučeno, kao da je preživio potres. Rolf Carle baš se odmarao u nirvani tople vode kad su užurbano dohrlile obje sestre, goreći od znatiželje jer se on prvi put pojavio u kući s nekom ženom. Našle smo se u kuhinji i pol minute smo se ispitivački gledale, mjerile i vrednovale, isprva s prirodnim nepovjerenjem, a zatim puno bolje volje, s jedne strane stajale su dvije obilate plavokose gospe s obrazima nalik na jabuke, u suknjama od izvezena baršuna, u naškrobljenim bluzama i čipkastim pregačama koje su nosile da bi zadivile turiste; s druge strane stajala sam ja, ni sluga tom savršenstvu. Sestre su bile baš onakve kako sam ih zamišljala po Rolfovu opisu, samo deset godina starije, i razveselilo me što su u njegovim očima ostale vječno mlade. Mislim da su na prvi pogled shvatile da se nalaze pred suparnicom, i jamačno ih je začudilo što sam tako različita od njih - možda bi im laskalo da je Rolf izabrao neku sličnu njima - ali budući da su obje bile dobrodušne, suspregle su ljubomoru i prihvatile me kao sestru.

Otišle su po djecu od koje su im se sastojale obitelji i predstavile mi muževe, goleme, dobroćudne, i mirisave po šarenim svijećama. Zatim su pomogle majci u pripremanju objeda. Ubrzo sam se, sjedeći za stolom, okružena tim zdravim plemenom, sa štenetom ovčara do nogu i komadom koljenice s pireom od krumpira u ustima, osjećala tako daleko od kaznionice Santa Maria, Huberta Naranja i granata od Univerzalne tvari, da mi je trebalo vremena da shvatim riječi nekog oficira koji se pojavio na televizijskim vijestima da ispriča detalje bijega devetorice gerilaca. Upravitelj kaznionice, sav znojan i smeten, izjavio je da je grupa terorista izvela napad helikopterima, da su bili oboružani bazookama i strojnicama, dok su u unutrašnjosti zgrade kažnjenici upokorili čuvare bombama. Štapom je pokazivao nacrt zgrade i podrobno objasnio pokrete svih umiješanih u pothvat, od trenutka kad su napustili ćelije dok se nisu izgubili u prašumi. Nije mogao objasniti kako su se dokopali oružja prkoseći napravama za detektiranje metala, to je izgledalo kao čarolija, granate kao da su im naprosto nikle iz ruku. U subotu u pet sati poslije podne, kad su ih izvodili na zahod, počeli su vitlati eksplozivom pred stražarima i prijetiti Po riječima upravitelja, neobrijana i blijeda od nespavanja, čuvari koji su dežurali u tom dijelu smiono su se odupirali, ali nisu imali drugog izlaza pa su predali oružje. Ti branitelji domovine - trenutno smješteni u vojnu bolnicu gdje im je zabranjeno primati posjete, a najmanje novinarske - ranjeni su bez potrebe i zatim zatvoreni u jednu od ćelija, tako da nisu mogli dati znak za uzbunu. Istodobno, drugi su napadači izazvali metež među zatvorenicima na dvorištu, a odredi izvana prerezali su električne žice, digli u zrak stazu za polijetanje na uzletištu pet kilometara dalje, onesposobili cestu za pristup motornim vozilima i pokrali patrolne čamce. Zatim su prebacili planinarsku užad i klinove preko zidova i objesili ljestve od užadi po kojima su zatvorenici pobjegli završio je čovjek u uniformi, sa štapićem u drhtavoj ruci. Zamijenio ga je spiker, koji je grlenim glasom ustvrdio da je to očito djelo međunarodnog komunizma, mir na kontinentu doveden je u pitanje, vlasti neće stati dok ne uhvate krivce i ne otkriju suučesnike. Vijest je završavala kratkom informacijom: General Tolomeo Rodriguez imenovan je za glavnokomandujućeg oružanih snaga.

Ujak Rupert primijetio je između dva gutljaja piva da bi te trebalo poslati u Sibir da vide kako je ondje, još se nije čulo da je netko skočio preko berlinskog zida na komunističku stranu, uvijek bježe samo od crvenih, a kako je tek na Kubi, nemaju ni toaletnog papira, i neka mi ne pričaju o zdravlju, obrazovanju, sportu i sličnim glupostima, jer time ne možeš obrisati guzicu, gunđao je. Mig Rolfa Carlea dao mi je do znanja da je bolje da se suzdržim od komentara. Burgel je promijenila program da vidi novu epizodu serije, napete od sinoć, kad je zločesta Aleksandra kroz poluotvorena vrata špijunirala Belindu i Luisa Alfreda dok su se strastveno ljubili, to volim, sad poljupce pokazuju izbliza, prije su nas varali, zaljubljeni su se gledali, držali se za ruke, a kad je počinjalo ono najbolje, pokazivali su nam mjesec, da samo znate koliko smo mjesečine morali podnijeti, a čovjek bi htio vidjeti i ono što slijedi, zamislite, Belinda miče očima, meni se čini da zapravo i nije slijepa. Umalo što joj nisam počela pripovijedati najintimnije pojedinosti scenarija koje sam toliko puta prošla sa Mimi, ali, na sreću, nisam ni zaustila, jer bi joj to raznijelo iluzije. Sestre su s muževima i dalje gledale televiziju, dok su djeca spavala u naslonjačima a vani padao miran i svjež sumrak. Rolf me je uzeo za ruku i poveo na šetnju.

Krenuli smo vijugavim ulicama toga neobičnog sela iz nekih prošlih vremena, urezana u brdo u tropskom kraju: čiste kuće, cvjetni vrtovi, izlozi sa satovima-kukavicama, majušno groblje s grobnicama poredanima u savršenu razmjeru, sve sami sjaj i besmisao. Zastali smo na jednome od zavoja najzadnje ulice da pogledamo nebeski svod i svjetla Kolonije koja se prostirala do naših nogu s obje strane brijega, slična nekakvu široku prostiraču. Kad se više nisu čuli ni naši koraci po pločniku, imala sam osjećaj da se nalazim u tek rođenu svijetu, u kojem zvuk još nije stvoren. Prvi put slušala sam tišinu. Dotad je u mom životu bilo šumova, katkad su bili gotovo neprimjetni poput Zulemina i Kamalova duha ili poput mrmora prašume u zoru, drugi su opet bili zaglušni, poput radioaparata u kuhinjama u kojima sam provela djetinjstvo. Osjetih isti zanos kao da vodim ljubav ili kao da izmišljam priče i zaželjeh uhvatiti taj nijemi prostor da ga mogu čuvati poput dragocjenosti. Udisala sam miris borovine, prepuštena tom novom užitku. Zatim je Rolf Carle počeo pričati, i čarolije je nestalo, a ostalo je isto ono razočaranje koje sam osjetila u djetinjstvu, kad mi se gruda snijega rastopila u rukama. Ispričao mi je svoju verziju onoga što se dogodilo u kaznionici Santa Maria, što je djelomice i snimio, a ostatak je saznao od Crnoga.

U subotu poslije podne upravitelj i dio čuvara nalazio se u bordelu u Agua Santi, kao što je predvidjela Mimi, a bili su tako pijani da su, čuvši eksploziju na aerodromu, pomislili da je Nova godina pa nisu navukli čak ni hlače. Za to se vrijeme Rolf Carle približavao sprudu s opremom sakrivenom pod hrpom palmina lišća u čamcu, a Komandant Rogelio i njegovi ljudi ulazili su u uniformama na glavna vrata i trubili, praveći cirkusku galamu, pošto su prešli rijeku u jednome od čamaca koje su oteli čuvarima na molu. Nije bilo nadređenih da izdaju naredbe pa ih nitko nije zaustavio, jer su posjetioci izgledali kao visoki oficiri. U isti čas gerilci su u ćelijama primali jedini dnevni obrok kroz rupu na metalnim vratima. Jedan od njih počeo se tužiti na nesnosne bolove u crijevima, umirem, upomoć, otrovan sam, a njegovi se drugovi iz svojih samica odmah pridružiše toj dreci, ubojice, ubojice, hoćete nas ubiti. Dva su čuvara ušla da ušutkaju bolesnika i zatekla ga s granatama u rukama i tako odlučna pogleda da se nisu usudili ni disati. Komandant je izvukao svoje drugove i suučesnike iz kuhinje ne ispalivši ni metka, bez sile i strke, i mirno ih prevezao na drugu obalu, odakle su krenuli u šumu predvođeni Indijancima. Rolf je snimao teleobjektivom, a zatim je kliznuo niz rijeku onamo gdje se imao sastati sa Crnim. I dok su oni punom brzinom jurili džipom prema gradu, vojska se još nije ni snašla da blokira cestu i započne lov.

- Drago mi je zbog njih, ali ne znam čemu ti služe filmovi ako je sve cenzurirano?

- Prikazat ćemo mi to - rekao je.

- Ti znaš, Rolfe, kakve je vrste naša demokracija, pod izlikom antikomunizma ne daju nam ništa više slobode nego u Generalovo doba...

- Ako nam zabrane da pustimo tu vijest, kao što su napravili s pokoljem u Centru za vojne operacije, ispričat ćemo istinu u slijedećoj televizijskoj seriji.

- Što to govoriš?

- Tvoj novi tekst krenut će čim završi ova glupost sa sljepicom i milijunašem. Moraš naći načina da u scenarij ubaciš gerilu i napad na kaznionicu. Ja imam pun kovčeg filmova o oružanoj borbi. Dobar dio toga može ti biti od koristi.

- Nikad to neće dopustiti...

- Za dvadeset dana bit će izbori. Novi predsjednik nastojat će ostaviti dojam liberala, pa će biti smotren s cenzurom. U svakom slučaju, uvijek se može tvrditi kako je to samo izmišljena pripovijest, a kako su televizijske serije puno popularnije od vijesti, svi će saznati što se dogodilo u Santa Mariji.