Eva Luna (30 page)

Read Eva Luna Online

Authors: Isabel Allende

BOOK: Eva Luna
12.81Mb size Format: txt, pdf, ePub

Te večeri vratila sam se rano. Mimi je držala da sam se ponijela slaboumno, taj je pukovnik moćan tip i može nam praviti silne probleme, zar nisi mogla biti malo ljubaznija? Drugog dana dala sam otkaz na poslu, pokupila stvari i napustila tvornicu samo da umaknem tom čovjeku, koji je predstavljao sve ono protiv čega je Huberto Naranjo tolike godine stavljao život na kocku.

- Svako zlo za neko dobro - prosudila je Mimi shvativši da je kolo sreće napravilo polukrug i smjestilo me onamo gdje mi je po njenu sudu i bilo mjesto.

- Sad se možeš ozbiljno prihvatiti pisanja.

Sjedila je za kuhinjskim stolom pred kartama složenima u lepezu, iz kojih se vidjelo da je moja sudbina pričanje priča, a sve ostalo uzaludan je napor, kao što sam i sama zaključila nakon čitanja »Tisuću i jedne noći«. Mimi je tvrdila da se svatko rađa s darom za nešto i da se sreća ili nesreća sastoje u tome da taj dar otkrijemo i da je on cijenjen u svijetu, jer ima i beskorisnih sposobnosti, kao sposobnost njena prijatelja da izdrži tri minute pod vodom bez disanja, što mu nikad nije korisno poslužilo. Ona je, što se toga tiče, bila mirna, jer je za sebe već znala. Upravo je debitirala u televizijskoj seriji u ulozi zločeste Aleksandre, suparnice Belindi, slijepoj djevojci kojoj se na kraju vraća vid, kao što se obično i događa u takvim slučajevima, da bi se udala za glavnog junaka. Tekst uloge bio je razbacan svud po kući, a ona ga učila napamet uz moju pomoć. Ja sam morala glumiti sve ostale likove. (»Luis Alfredo stišće kapke da ne bi zaplakao, jer muškarci ne plaču.«) Prepusti se tom osjećaju... Dopusti mi da ti ja platim operaciju očiju, ljubavi moja. (»Belinda se trese, boji se da će izgubiti voljeno biće...«) Htjela bih biti sigurna u tebe... ali je u tvom životu druga žena, Luis Alfredo. (»On gleda ravno u prekrasne slijepe zjenice.«) Aleksandra meni ne znači ništa, ona želi samo bogatstvo obitelji Martinez de la Roca, ali neće joj uspjeti. Nitko nas nikad neće rastaviti, moja Belindo. (»Ljubi je, a ona se predaje tom predivnom zagrljaju, dajući publici da nasluti kako bi se možda i moglo dogoditi nešto... ili ništa. Kamera se okreće k Aleksandri koja viri iza vrata, sva izobličena od ljubomore. Prijelaz u studio B.«)

- Televizijske su serije pitanje uvjerenja. Moraš im vjerovati i točka govorila je Mimi između Aleksandriih tirada. - Ako ih počneš analizirati, izgube čar i uništiš ih. Uvjeravala me da svatko može izmišljati priče poput one o Belindi i Luisu Alfredu, a ponajprije ja koja sam ih godine i godine slušala u kuhinji misleći da su istinite i koja sam se osjećala prevarenom shvativši da stvarnost nije kao na radiju. Mimi mi je izložila nesumnjive prednosti rada za televiziju, gdje su svakakve budalaštine dobivale prostor a svaki lik, kako god besmislen bio, uspijevao raniti neopreznu gledateljsku dušu, što se knjigama rijetko događalo.

Tog poslijepodneva vratila se s tucetom kolača i teškom kutijom umotanom u šareni papir. Bio je to pisaći stroj. Da se možeš dati na posao, rekla je. Dobar dio večeri provele smo sjedeći na postelji, pijući vino, jedući kolače i raspravljajući o idealnoj radnji, spletu strasti, razvoda, nezakonite djece, naivnih i zločestih, bogatih i siromašnih, koja bi privukla gledaočevu pozornost od prvog trenutka i držala ga prikovana za ekran svih dvanaest dirljivih poglavlja. Zaspale smo ošamućene i zamrljane od šećera, a ja sam sanjala o ljubomornim muškarcima i slijepim djevojkama.

Probudila sam se u zoru. Bila je srijeda, mirna i pomalo kišovita, ni po čemu različita od ostalih dana u mom životu, ali ja je čuvam kao jedinstvenu, namijenjenu samo meni. Otkad me učiteljica Ines naučila abecedu pisala sam svake večeri, ali sam ovaj put osjetila da je prilika izuzetna, da bi mi mogla izmijeniti život. Skuhala sam crnu kavu i sjela za stroj, uzela čisti bijeli papir, nalik na tek izglačanu plahtu na kojoj će se voditi ljubav, i uvukla ga pod valjak. Tad sam osjetila nešto čudno, kao nekakav radostan vjetrić oko kostiju i duž putova što ih žile tvore po tijelu. Shvatila sam da me ta stranica čeka već preko dvadeset godina, da sam dotad živjela samo za taj trenutak, i zaželjeh da mi od tog trenutka jedini posao bude da hvatam priče koje lebde visoko u zraku i da ih prisvajam.

 Napisah svoje ime, a riječi su zatim dolazile same, bez napora, jedna se zgoda vezivala za drugu, a ova za onu iza sebe. Likovi su izlazili iz sjene koja ih je godinama skrivala i pojavljivali se na svjetlosti te srijede, svaki s vlastitim licem, glasom, strastima i napastima. Redale se pripovijesti pohranjene u genetskom pamćenju prije mog rođenja i mnoge druge koje sam godinama zapisivala u bilježnice. Počela sam se prisjećati vrlo davnih događaja, vraćati se majčinim doživljajima iz vremena kad smo živjele među slaboumnicima, bolesnicima od raka i balzamiranim stvorovima Profesora Jonesa; pojavio se Indijanac koga je ubola zmija i tiranin s rukama punima gube; izbavih usidjelicu kojoj je nestalo dlakave kože kao da ju je proždro stroj za zrnčanje, vlastodršca u naslonjaču od biskupskog pliša, Arapina dobra srca i mnoge druge muškarce i žene čiji su mi životi bili dovoljno bliski da mogu raspolagati njima po miloj volji.

Malo-pomalo prošlost se pretvarala u sadašnjost, a ovladavala sam i budućnošću, mrtvaci su oživljavali nadajući se da će završiti u vječnosti, raštrkani su se skupljali, i sve je to, u omaglici zaborava, poprimalo točne obrise. Nitko me nije prekidao pa sam pisala gotovo cijeli dan, tako zadubljena da sam zaboravila i na jelo. U četiri sata poslije podne odjednom se preda mnom pojavila šalica kakaa.

- Evo, donijela sam ti nešto toplo...

Pogledala sam tu visoku tanku priliku umotanu u modri kimono, i trebalo mi je vremena da u njoj prepoznam Mimi, jer sam baš bila u prašumi u potrazi za crvenokosom djevojčicom. Nastavila sam istim ritmom, ne misleći na ono što su mi savjetovali: da se scenarij piše u dva stupca, da svako poglavlje ima dvadeset pet scena, da treba pažljivo s promjenama scenografije, jer je to vrlo skupo, da ne bude dugačkih monologa koji zbunjuju glumce, svaku važniju rečenicu treba triput ponoviti, a radnja mora biti jednostavna, jer se polazi od pretpostavke da je publika maloumna.

Brdo stranica prošaranih bilješkama, ispravcima, hijeroglifima i mrljama od kave raslo je na stolu, ali čim sam počela brisati prašinu sa uspomena i prepletati sudbine, nisam više znala kamo idem niti kakav bi mogao biti rasplet, ako ga uopće ima. Pomišljala sam da bi kraj mogao nastupiti jedino s mojom vlastitom smrti, i dopala mi se pomisao da postanem jednim od likova i da tako mogu određivati vlastiti kraj ili izmišljati život. Sadržaj je postajao složeniji; likovi su postajali sve neposlušniji. Radila sam - ako se to veselje može nazvati radom - puno sati na dan, od zore do mraka. Prestala sam misliti na sebe, jela sam ako me Mimi nahranila, a spavala sam kad bi me ona odvela do postelje, ali sam i u snu ronila po tome tek rođenom svijetu, držeći likove za ruku, da im se ne rasplinu nepostojani obrisi i da se ne vrate u izmaglicu priča koje još nisu ispričane.

Nakon tri tjedna Mimi je zaključila da taj moj zanos treba praktično primijeniti prije nego što me progutaju vlastite riječi. Uspjela mi je zakazati razgovor s direktorom televizije, jer joj se daljnji trud bez nade da će biti viđen na televiziji, činio opasnim za moje mentalno zdravlje. Zakazanog dana odjenula se sva u bijelo, taje boja po horoskopu odgovarala tom danu, smjestila je među grudi jedan od Maharishievih medaljona i pošla vukući me za sobom. Kraj nje sam se osjećala mirno i spokojno kao i uvijek, zaštićena sjajem toga mitološkog stvorenja. Aravena nas je primio u svom uredu od plastike i stakla, za golemim pisaćim stolom koji nije ublažavao loš dojam što ga je ostavljao njegov bonvivanski trbuh. Razočarao me taj debeljko s pogledom preživača i s napola popušenom cigaretom, toliko različit od čovjeka puna energije kakva sam ga zamišljala čitajući njegove članke. Sav rastresen, jer je neizbježno cirkusko glumatanje bilo najnezanimljiviji dio njegova posla, Aravena nas je jedva pozdravio, ni ne pogledavši nas, okrenut k prozoru kroz koji su se ocrtavali obližnji krovovi i prijeteći oblaci koji su nagovještavali oluju. Upitao me je koliko još imam do kraja scenarija, letimice pogledao fascikl držeći ga onim bijelim prstima i promrmljao da će pročitati kad ne bude u poslu. Ja sam na to posegnula za scenarijem i uzela mu ga, ali mi ga je Mimi otela i ponovno mu ga predala, i, prisiljavajući ga da je gleda, klepetala trepavicama kao ptica na samrti krilima, vlažila crveno našminkane usne i nudila mu da večeraju slijedeće subote: samo nekoliko prijatelja, intimno društvo, rekla je uz onaj neodoljivi uzdah koji je izmislila da prikrije tenor s kojim se rodila. Neka vidljiva izmaglica, nekakav besraman miris ovili se oko tog čovjeka. Dugo je ostao nepomičan, s fasciklom u ruci, rastresen jer nikad prije, pretpostavljam, nije dobio tako lascivnu ponudu. Pepeo od cigarete pao je na stol, a on ga nije ni primijetio.

- Zar si ga baš morala pozvati kući? - prigovorila sam Mimi na izlasku.

- Prihvatit će ti taj scenarij sve ako to bilo zadnje što ću napraviti u životu.

- Ne misliš ga valjda zavesti...

- A što misliš kako se uspijeva u tom svijetu? Subota je osvanula kišna, a padalo je i cijelog dana i večeri, dok se Mimi vrtila sva obuzeta pripremom asketske večere na bazi integralne riže, što se držalo elegantnim otkako su makrobiotičari i vegetarijanci počeli strašiti čovječanstvo svojim teorijama prehrane. Debeli će umrijeti od gladi, mrsila sam kosajući mrkvu, ali nisam je uspjela ganuti, više ju je brinulo kako će razmjestiti vaze, pripaliti tamjan u štapićima, odabrati glazbu i razmjestiti velike svilene jastuke, jer je baš tad ušlo u modu skidanje cipela i ležanje po podu. Za stolom nas je bilo osam, sve kazališni svijet osim Aravene, koji je došao u pratnji onog čovjeka bakrenaste kose koga su znali viđati s kamerom na barikadama nekih udaljenih revolucija, kako se ono zove? Stisnula sam mu ruku uz blagi osjećaj da sam ga već vidjela. Nakon večere Aravena me pozvao ustranu i povjerio mi da ga je Mimi očarala. Nije se mogao odlijepiti od nje, osjećao ju je kao uvijek svježu opekotinu.

- To je apsolut ženstvenosti, svi mi nosimo u sebi, nešto muškoga i ženskoga, ali ona je istisnula iz sebe i posljednju mušku crtu i proizvela te predivne obline, to je stopostotna žena, divna je - govorio je brišući čelo rupčićem.

Pogledala sam svoju prijateljicu, toliko blisku i poznatu, one crte lica očitane olovkama i kistovima, oble grudi i bokove, ravnu utrobu koja ne zna za materinstvo i slast, svaku liniju tijela izvedenu nesalomljivom upornošću. Samo ja poznam u dušu tajnu prirodu toga izmišljenog bića, mukotrpno stvorena da bi zadovoljilo tuđe snove a lišilo se vlastitih. Poznam je i bez šminke, umornu, tužnu, prošla sam s njom kroz depresije, bolesti, nesanice i umor, i jako volim toga krhkog i proturječnog ljudskog stvora ispod tog perja i bižuterije. Pitala sam se tog trenutka bi li taj čovjek debelih usana i nabuhlih ruku znao u njoj otkriti prijateljicu, majku, sestru, to što Mimi zaista jest.

Ona je s drugog kraja dvorane primijetila pogled svoga novog obožavatelja. Osjetila sam poriv da je zaustavim, da je zaštitim, ali sam se suzdržala.

- Hajde, Eva, ispričaj našem prijatelju neku priču - rekla je Mimi spuštajući se ravno kraj Aravene.

- Kakvu hoćete?

- Nešto lupeško, jel'da? - navodila je.

Sjela sam skupivši noge kao Indijanac, sklopila oči i nekoliko časaka pustila mozak da luta po dinama bijele pustinje, kao što radim kad god hoću izmisliti priču. Uskoro su se na tim dinama pojavili žena u podsuknji od žuta tafta, slikanje hladnih krajeva koje je moja majka izrezivala iz časopisa kod Profesora Jonesa i igre koje je Gospođa izmišljala za veselice kod Generala.

Počeh govoriti. Mimi kaže da imam poseban glas, baš za priče, glas koji se, premda je moj, doima kao da je tuđ, kao da niče iz zemlje i penje mi se uz tijelo. Osjetih kako se obrisi sobe gube, isparuju na novim obzorima koje sam prizivala. Gosti su šutjeli. - »Na jugu su bila teška vremena. Ne na jugu ove zemlje, nego na jugu onoga svijeta u kojemu su godišnja doba pošemerena i gdje zima nije o Božiću, kao u kulturnom svijetu, nego usred godine, kao u divljim krajevima...«

Kad sam završila, Rolf Carle jedini nije zapljeskao s ostalima. Kasnije mi je priznao da mu je dugo trebalo da se vrati s krajnjeg juga pampe u kojoj se udaljavalo dvoje ljubavnika s vrećom zlatnika, a kad se vratio, odlučio je pretvoriti moju priču u film prije nego mu duhovi tih dviju lopuža ovladaju snovima. Pitala sam se zašto mi se Rolf Carle činio tako poznatim, to nije bilo samo zato što sam ga vidjela na televiziji. Osvrnula sam se unatrag da vidim jesam li ga već prije srela, ali nisam, niti sam ikad srela nekoga nalik na njega. Htjedoh ga dotaknuti. Približih se i prijeđoh mu prstom preko leđa.

- I moja je majka bila pjegava...

Rolf Carle nije se pomaknuo niti je pokušao zadržati moje prste.

- Vele da si bio u planini s gerilcima.

- Bio sam posvuda.

- Pričaj mi...

Sjeli smo na pod, i on je odgovarao na gotovo sva moja pitanja. Govorio mi je i o svome poslu, koji ga je vukao s kraja na kraj svijeta koji je promatrao kroz objektiv. Ostatak noći proveli smo tako zabavljeni sobom da nismo ni primijetili kad su drugi otišli. On se zadnji digao, i mislim da je to napravio samo zato što ga je Aravena odvukao kao vreću. Na vratima je najavio da ga neće biti nekoliko dana jer će snimati nerede u Pragu, gdje se česi kamenjem suprotstavljaju tenkovima osvajača. Htjela sam ga poljubiti na rastanku, ali on mi je stisnuo ruku uz lagan naklon koji mi se učinio nekako presvečanim.

Četiri dana kasnije, kad me Aravena pozvao na potpis ugovora, i dalje je kišilo, pa su po njegovu luksuznom uredu razmjestili kabliće da u njih kapa iz rupa na stropu. Objasnio mi je bez krzmanja da se scenarij ni približno ne slaže s uobičajenim modelima, da je sve skupa samo splet neobičnih likova, nevjerojatnih anegdota, da mu nedostaje prave romanse, da likovi nisu lijepi i da ne žive u obilju, da je gotovo nemoguće slijediti događaje, da će se publika izgubiti, sve u svemu, činilo mu se da nitko pri zdravoj pameti ne bi pravio program od takve građe, ali da će on to učiniti jer ne može odoljeti iskušenju da skandalizira cijelu zemlju, i jer ga je Mimi to molila.

Other books

Paxton's Promise by L.P. Dover
Little Lamb Lost by Fenton, Margaret
Fields of Home by Marita Conlon-Mckenna
Lynette Vinet - Emerald Trilogy 02 by Emerald Enchantment
Beauty and the Werewolf by Mercedes Lackey
Cocaine's Son by Dave Itzkoff
Used By The Mob by Louise Cayne
A World Apart by Peter McAra