Eva Luna (36 page)

- A ja? Policija će me pitati odakle sam sve to saznala.

- Neće te ni dirnuti, jer bi to bilo kao da priznaju da govoriš istinu odgovorio je Rolf Carle.

- A što se tiče priča, mislio sam malo o značenju priče o onoj ženi koja prodaje prošlost vojniku...

- Zar još uvijek o tome misliš? Kako vidim, sporo reagiraš...

 Predsjednički izbori protekli su u redu i dobru raspoloženju, kao da je provedba republikanskih prava uvriježen običaj a ne manje-više novo čudo, što zapravo i jest. Pobijedio je kandidat opozicije, kao što je prognozirao Aravena, čiji se politički njuh, umjesto da s godinama oslabi, samo pooštravao. Ubrzo nakon toga Aleksandra je poginula u prometnoj nesreći, a Belindi se povratio vid, pa se udala za glavnog junaka, Martmeza de la Rocu, sva umotana u silne metre bijelog tila i okrunjena lažnim dijamantima i voštanim narančinim cvijetom. Zemlja je odahnula iz dna duše jer je trpljenje tih nesretnika gotovo cijelu godinu dana bila velika kušnja za svačije strpljenje. Ali Državna televizija nije puštala strpljivom gledateljstvu da odahne, nego je odmah pustila roman koji sam u nastupu osjećajnosti nazvala »Bolero«, u čast pjesmama kojima sam se napajala u djetinjstvu i koje su mi služile za tolike priče. Publika je bila toliko iznenađena već prvom epizodom da ni u slijedećima nije uspjela doći k sebi. Mislim da nitko nije shvatio na što je ciljala ta čudnovata pripovijest, bili su navikli na ljubomoru, prkos, ambicije ili barem na nevinost, a to se nikako nije pojavljivalo, pa bi svake noći zaspali izmučeni od gomile potrovanih Indijanaca, od majstora za balzamiranje u invalidskim kolicima, učitelja koga vješaju vlastiti učenici, ministra koji pravi nuždu u baršunastom naslonjaču, i sličnih bezdušnosti koje se nisu podvrgavale nikakvoj logičkoj analizi a izmicale su i poznatim zakonitostima komercijalne serije.

Unatoč izazvanoj zbrci, »Bolero« je uspio, i ubrzo su se muževi počeli rano vraćati kući ne bi li vidjeli novu epizodu. Vlada je upozorila gospodina Aravenu, koji je kao spretan stari lisac zadržao položaj, da pazi na moral, dobre običaje i rodoljublje, zbog čega sam morala izbaciti neke nepoćudne aktivnosti naše Gospođe i prikriti korijene Kurvanjske pobune, ali ostatak je bio zamalo posve vjeran događajima. Mimi je imala važnu ulogu, glumila je samu sebe tako dobro da je postala najpopularnija od svih u glumačkoj družini. Njenoj glasovitosti pridonijela je i zbrka oko njene prave prirode, jer je izgledom u dobroj mjeri nijekala glasine da je nekoć bila muško, ili, još gore, da je po nekim pojedinostima vlastite anatomije još uvijek muško. Bilo je i takvih koji su njezin uspjeh pripisivali ljubovanju s direktorom programa, ali kako se nijedno od njih nije potrudilo da to opovrgne, trač je umro prirodnom smrću.

Ja sam svakog dana pisala novu epizodu, sasvim zadubljena u svijet koji sam stvarala sveopćom moći riječi, pretvorena u disperzno biće, reproducirana u beskraj, gledala sam vlastiti lik u nizu zrcala, živjela bezbrojne živote, govorila mnogim glasovima. Likovi su postali tako stvarni da su se svi u isto doba pojavili u kući, ne poštujući kronološki red priče, živi su dolazili skupa s mrtvima a svatko je nosio vlastite godine na plećima, pa tako, dok je djevojčica Consuelo otvarala volju kokoškama, odrasla Consuelo gola je razvezivala kosu da pruži utjehu samrtniku, Huberto Naranjo šetao je primaćom sobom u kratkim hlačama i varao nesmotrene ribicama bez repa, a onda se odjednom pojavljivao na drugom katu, sav blatan od rata i u komandantskim čizmama, Kuma je prilazila njišući oholo kukovima kao u najboljim godinama i susretala se sa samom sobom bez zuba i sa zakrpom na vratu kako moli na terasi ispred vlasi Papine kose. Svi su šetali po sobama i ometali Elviru u kućnim poslovima, a ona je gubila snagu na svađe s njima i na uklanjanje orkanskog nereda koji su ostavljali svud za sobom. Joj, ptičice, vodi te luđake van iz moje kuhinje, više se ne plaše moje metle, tužila se, ali kad bi ih navečer vidjela na ekranu u njihovim ulogama, ponosno je uzdisala. Na kraju ih je počela držati za članove obitelji.

Dvanaest dana prije nego što sam počela snimati epizode o gerili, primila sam službenu obavijest od Ministarstva obrane. Nisam znala zašto me zovu u tu ustanovu umjesto da pošalju dva agenta političke policije u prepoznatljivom crnom automobilu, ali nisam rekla ni riječi ni Mimi ni baki, da ih ne preplašim, a nisam mogla javiti ni Rolfu, jer je bio u Parizu i snimao prve mirovne pregovore o Vijetnamu. Očekivala sam tu lošu vijest otkako sam prije nekoliko mjeseci zamijesila granate od Univerzalne tvari, i u duši mi je laknulo što sam je primila, jer sam se tako otresla one neuhvatljive nelagode koju sam osjećala svuda po koži poput opekotine.

Pokrila sam pisaći stroj, dovela u red papire, obukla se puna tjeskobe kao da probam mrtvačku odjeću, uvila kosu na vratu i izišla iz kuće, mahnuvši rukom duhovima koji su ostajali za mnom. Stigla sam do zgrade Ministarstva, popela se dvostrukim mramornim stubištem, prošla kroz brončana vrata koja su čuvali stražari s perjanicom na kapi, i pokazala papire poslužitelju. Vojnik me proveo hodnikom prekrivenim sagom, ušli smo na vrata na kojima je bio urezan državni grb, i ja sam se obrela u prostoriji ukrašenoj storama i kristalnim svjetiljkama. Na prozorskom vitražu stajao je Kristof Kolumbo, imobiliziran za vječna vremena, jednom nogom na američkoj obali a drugom na svome brodu.

Tad sam ugledala generala Tolomea Rodrigueza za stolom od kaobina drveta. Njegov snažni lik ocrtavao se u kontra-svjetlu između egzotičnog raslinja Novoga svijeta i osvajačeve čizme. Prepoznala sam ga smjesta zbog nesvjestice koja me na trenutak spopala, te sam oklijevala, jer mi je trebalo nekoliko časaka da priviknem pogled i razaznam njegove mačje oči, dugačke ruke i savršene zube. Ustao je, pozdravio me onom pomalo napuhanom ljubaznošću i ponudio mi da sjednem ujedan od naslonjača. Smjestio se kraj mene i zamolio sekretaricu da donese kavu.

- Sjećate li se vi mene, Eva?

Kako ga se ne bih sjećala, kad se naš dotad jedini susret zbio ne tako davno, i kad sam, baš zahvaljujući duševnom potresu koji je taj čovjek izazvao u meni, napustila tvornicu i počela zarađivati za život pisanjem priča.

Prve su minute prošle u banalnostima, ja na rubu sjedala, držim šalicu drhtavom rukom, a on opušten, gleda me nekakvim zagonetnim pogledom. Kad smo iscrpli konvencionalne teme, oboje smo zašutjeli i napravili stanku koja je meni bila nepodnošljiva.  

- Zašto ste me zvali, generale?

- Da vam ponudim nagodbu - i počeo mi govoriti, profesorskim tonom, da posjeduje kompletan dossier gotovo cijeloga mog života, od izvadaka iz novina o Zuleminoj smrti do dokaza za moju najnoviju vezu s Rolfom Carleom, snimateljem diskutabilna profila koga Služba sigurnosti stalno drži pod prismotrom. Ne, ne prijeti on meni, nego mi je, naprotiv, prijatelj, bolje rečeno, moj predani obožavatelj. Pregledao je scenarij za »Bolero«, u kojem se među tolikim drugim stvarima nalaze i presudni detalji o gerili i onom nesretnom bijegu zatočenika iz Kaznionice Santa Maria.

- Vi mi dugujete objašnjenje, Eva.

Došlo mi je da dignem koljena na naslonjač i zabijem glavu među ruke, ali ostala sam mirna, neobično pomno zagledana u šare na sagu, ne nalazeći u svojoj beskrajnoj pričuvi maštarija nikakva pogodna odgovora. Ruka generala Tolomea Rodrigueza ovlaš mi je dotakla rame, nemam se čega bojati, već mi je to rekao, štoviše, neće se miješati u moj rad, mogu nastaviti seriju, neće prigovarati čak ni onom pukovniku iz stotinu osmog poglavlja koji toliko sliči njemu, nasmijao se čitajući ga, lik nije loš, čak sasvim pristojan, ali, ipak, ne igrajte se svetom čašću oružanih snaga, s tim nema šale. Ima samo jednu primjedbu, koju je u nedavnom razgovoru iznio i direktoru Državne televizije, treba malo preurediti onu glupariju s oružjem od tjestenine i izbjeći bilo kakav spomen bordela u Agua Santi, jer time ne samo da ismijava čuvare i funkcionare zatvora, nego je sve skupa sasvim nevjerojatno. Tražeći te promjene on mi čini uslugu, serija će jamačno puno dobiti umetnem li nekoliko mrtvih s jedne i druge strane, publici će se dopasti, a izbjeći će se ona neprihvatljiva lakrdija sa tako ozbiljnim stvarima.

- To što vi, generale, predlažete bilo bi znatno dramatičnije, ali gerilci su zaista pobjegli bez upotrebe ikakve sile.

- Vidim da ste bolje informirani od mene. Nećemo raspravljati o vojnim tajnama, Eva. Nadam se da me nećete primorati da poduzimam mjere, pa poslušajte moje savjete. Dopustite mi da vam usput velim da se divim vašem radu. Kako to postižete? Hoću reći, kako pišete?

- Radim što mogu... Stvarnost je zbrkana, ne uspijevamo je ni obuhvatiti ni razmrsiti, jer se sve događa istodobno. Dok vi i ja ovdje razgovaramo, Kristof Kolumbo za vašim leđima izmišlja Ameriku, a ti isti Indijanci koji ga dočekuju na prozorskom vitražu, još uvijek žive goli u prašumi, samo nekoliko sati udaljeni od ovog ureda, i živjet će tako još stotinu godina. Ja nastojim pronaći put kroz taj labirint, uvesti malo reda u taj kaos, napraviti život malo podnošljivijim. Kad pišem, pripovijedam život kakav bih htjela da bude.

- Odakle crpete ideje?

- Iz onoga što se događa i iz onoga što se dogodilo prije mog rođenja, iz novina, iz onoga što svijet priča.

- A vjerojatno i iz filmova tog Rolfa Carlea?

- Vi me niste pozvali ovamo da bismo razgovarali o »Boleru«, generale, recite mi što hoćete od mene.

- U pravu ste, o scenariju sam već govorio s gospodinom Aravenom. Zvao sam ga jer je gerila poražena. Predsjednik namjerava okončati s tom borbom koja toliko šteti demokraciji i toliko stoji zemlju. Uskoro će objaviti plan za pacifikaciju i ponuditi amnestiju onim gerilcima koji budu spremni položiti oružje i uključiti se u društvo. Otkrit ću vam još nešto. Predsjednik kani legalizirati Komunističku partiju. Ne slažem se s tom mjerom, to priznajem, ali nije moje da prigovaram izvršnoj vlasti. Ali mogu vas upozoriti da oružane snage nikad neće dopustiti da strani interesi siju opasne ideje u narodu. životima ćemo braniti ideale osnivača Domovine. Kratko rečeno, dajemo gerili jedinstvenu ponudu, Eva. Vaši prijatelji moći će ponovno normalno živjeti -završio je.

- Moji prijatelji?

- Mislim na Komandanta Rogelia. Vjerujem da će većina njegovih ljudi prihvatiti amnestiju ako on to učini, zato vam i hoću objasniti da je to častan izlaz, jedina prilika za nj, drugu mu neću davati. Trebam nekoga kome on vjeruje da uspostavi vezu, a vi biste mogli biti ta osoba.

Pogledala sam ga u oči prvi put za vrijeme tog razgovora i prikovala pogled za nj, uvjerena da je general Tolomeo Rodriguez izgubio pamet ako misli da ću vlastitog brata dovesti u stupicu, vidiš ti vraga, kako se sudbina okreće, još me nedavno Huberto Naranjo molio da to napravim s tobom, pomislih.

- Vidim da nemate povjerenja u mene... - promrmljao je, ne odvraćajući pogleda.

- Ne znam o čemu govorite.

- Molim vas, Eva, mislim da zaslužujem barem toliko da me ne podcjenjujete. Znam za vaše prijateljstvo s Komandantom Rogeliom.

- Onda ne tražite to od mene.

- Molim vas, jer je pogodba poštena, njima to može spasiti život, a meni uštedjeti vrijeme, ali razumijem vaše sumnje. Predsjednik će u petak objaviti ove mjere cijelom narodu, nadam se da ćete mi tada vjerovati i da ćete biti spremni na suradnju za dobro svih, osobito za dobro tih terorista, kojima ne preostaje drugo nego pomirba ili smrt.

- Oni su gerilci, a ne teroristi, generale.

- Zovite ih kako hoćete, to ništa ne mijenja činjenicu da su izvan zakona; ja raspolažem svim mogućim načinima da ih uništim, ali umjesto toga ja im bacam pojas za spašavanje.

Prihvatila sam ponudu da razmislim, računajući da time dobivam na vremenu. Na trenutak mi je glavom proletjelo sjećanje na Mimi kako istražuje položaj planeta na nebeskom svodu i dešifrira kabale u kartama da bi prorekla budućnost Hubertu Naranju: uvijek sam tvrdila da će taj momak postati ili magnat ili bandit. Nisam mogla prikriti osmijeh, jer su astrologija i hiromantija možda opet bile u krivu. Odjednom je preda mnom proletio lik Komandanta Rogelia kako sa plišanog sjedala u Kongresu Republike bije isti boj koji danas vodi u planini s puškom u ruci.

General Tolomeo Rodriguez otpratio me do vrata, a na oproštaju zadržao je moju ruku među svojima.

- Prevario sam se u vama, Eva. Mjesecima sam nestrpljivo čekao vaš telefonski poziv, a ponosit sam i uvijek držim danu riječ. Rekao sam da vas neću požurivati pa nisam to ni činio, ali sad se kajem.

- Mislite li na Rolfa Carlea?

- Pretpostavljam da je to prolazna veza.

- A ja se nadam da je zauvijek.

- Ništa nije zauvijek, dijete, osim smili.

- A ja nastojim živjeti život kakav bih željela da zaista jest... kao u romanu.

- Znači da nema nade za mene?

- Bojim se da nema, ali u svakom slučaju hvala vam za velikodušnost, generale Rodriguez.

I na vršcima prstiju, da bih mogla doseći njegovu ratničku visinu, utisnuh mu hitro poljubac u obraz. Kao što sam pretpostavljala, Rolf Carle u nekim stvarima reagira sporo. Taj je čovjek, inače hitar kad treba kamerom uhvatiti neki prizor, prilično nesposoban kad su posrijedi njegovi vlastiti osjećaji. U trideset i više godina života naučio je živjeti sam i branio je svoje običaje po svaku cijenu, unatoč propovijedima kojima ga je opterećivala ujna Burgel. Možda mu je zato trebalo tako dugo da shvati da se nešto promijenilo kad sam mu počela pričati priču sjedeći mu do nogu među svilenim jastucima.

Rolf me, nakon bijega zatvorenika iz kaznionice Santa Maria, ostavio u Koloniji kod ujaka i ujne i vratio se još iste noći u grad, jer nije smio propustiti galamu koja se podigla u cijeloj zemlji kad su gerilske radio-stanice počele emitirati glasove bjegunaca koji su izvikivali revolucionarne parole i rugali se vlastima. Četiri je iduća dana, iscrpljen, neispavan i gladan, intervjuirao sve osobe povezane s tim slučajem, od gospodarice javne kuće u Agua Santi i svrgnutog upravitelja utvrde, do Komandanta Rogelia osobno, koji se uspio pojaviti na televizijskom ekranu na dvadesetak sekundi, sa zvijezdom na crnoj francuskoj kapi i lica prekrivena rupcem, prije nego je emisija prekinuta, kako su rekli, zbog tehničkih smetnji.