Read Levijatan Online

Authors: Boris Akunin

Levijatan (21 page)

BOOK: Levijatan
9.97Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Da Goš-san nije bio tako tvrdoglav i da je zagledao vindzorce bez predubeđenja, shvatio bi da traći vreme.

Posmatram sve naše.

Fandorin-san. Njegova nevinost je očigledna. U suprotnom, zar bi on skidao sumnju s mene onda kad moja krivica ni kod kog nije izazivala sumnju?

Supružnici Trufo. Doktor je malo komičan, ali je vrlo dobar čovek. On ni mrava neće zgaziti. Njegova žena je ovaploćenje engleske pristojnosti. Ona nikog ne bi mogla da ubije jer to jednostavno nije pristojno.

M.-S.-san. On je čudan čovek, sve vreme mrmlja nešto sebi pod nos i ume da bude oštar, ali u njegovim očima ugnezdila se duboka i iskrena patnja. S takvim očima ne čine se hladnokrvna ubistva.

Kleber-san. Pa, tu je stvar potpuno jasna. Prvo, ljudski rod nije tako ustrojen da žena koja se priprema da na svet donese nov život, može da s onakvom lakoćom gazi tuđe živote. Trudnoća je tajna koja uči da se pažljivo odnosimo prema čovekovom postojanju. A drugo, u vreme ubistva naučnika Kleber-san je bila pored policajca.

Konačno, Stamp-san. Ona nema alibi, ali zamisliti da se ona prikrada otpozadi poznaniku, zatvara mu usta svojim uskim slabašnim dlanom, a drugom rukom podiže moj zlosrećni skalpel... Suludo. Isključeno.

Protrljajte oči, komesare-san. Vi ste u ćorsokaku.

Nešto je zagušljivo. Da se ne sprema bura?

Komesar Goš

P
rokleta nesanica sasvim se raspojasala. Peta noć kako mu nema života, a što dalje - to gore. Ako i zadrema pred zoru - sanja takve snove, ne dao ih Alah nikome. Budi se sav slomljen i na um mu, sluđenom od noćnih priviđenja, padaju svakojake besmislice. Možda je zaista vreme za penziju? Ma, digao bi on ruke od svega, ali ne može. Nema ničeg goreg na svetu od uboge, sirotinjske starosti. Neko se namerio da ščepa blago od jedne i po milijarde franaka, a ti, stari, krckaj svoje dane sa jadnih sto dvadeset pet mesečno.

S večeri, nebo se prošaralo odsevima, vetar je hučao kroz katarke i
Levijatan
se tromo ljuljao na crnim, snažnim talasima. Goš je dugo ležao u krevetu i gledao u plafon. Plafon je bio čas taman, čas neprirodno beo - kad sevne munja. Na palubu je sipalo kao iz kabla, po stolu je klizila, napred-nazad, zveckajući kašičicom, zaboravljena čaša s tinkturom za bolesnu jetru.

Goš sad prvi put doživljava morsku oluju, ali nije se uplašio. Zar se može potopiti ovakva grdosija? Ljuljaće, tutnjaće neko vreme, pa će proći. Nevolja je jedino što grmljavina ne da da se zaspi. Samo što zapadneš u prvi san, kad - tam-tara-ram!

Ali, očigledno je ipak zaspao, zato što se naglo uspravio na krevetu ne shvatajući šta se dešava. Srce mu je jako udaralo, oštro, da je kabina odzvanjala.

Ne, to nije srce, neko lupa u vrata.

-Komesare! (Dam-dam-dam). Komesare! (Dam-dam-dam-dam). Otvorite! Brže!

Čiji je to glas? Mora da je Fandorinov.

- Ko je? Šta treba? - viknu Goš pritiskajući dlan na levu stranu grudi. — Jeste li poludeli?

- Otvarajte, đavo da vas nosi!

-

Oho! Vidi ti kako se diplomata izražava. Očigledno, desilo se nenggo ozbiljno.

- Odmah!

Goš, snebivajući se, skinu s glave kapu s kićankom (isplela ju je stara Blanš), ogrnu kućni mantil, uvuče noge u papuče.

Izvirio je kroz odškrinuta vrata i - odista Fandorin. U redengotu, s maramom oko vrata, u ruci štap s koštanom drškom. Oči mu gore.

- Šta je bilo? - oprezno upita Goš, već znajući da će od noćnog posetioca čuti nekakvu gadost.

Diplomata poče da govori na sebi nesvojstven način - odsečno, brzo i bez zamuckivanja:

- Oblačite se. Uzmite oružje. Moramo uhapsiti kapetana Renijea. Hitno. On vodi brod na stene.

Goš zatrese glavom, mora da sanja nekakve besmislice.

- Vi, mesje Ruse, mora da ste se napušili hanšša?

- Ja nisam sam - odgovori Fandorin.

Komesar proviri u hodnik i vide da pored njega trupkaju nogama još dvojica. Jedan je poluludi baron. A ko je drugi? Da nije glavni navigator? Kako ono beše... Foks.

- Brže mislite - diplomata je sipao odsečne rečenice. - Imamo malo vremena. Čitao sam u kabini. Čujem kucanje. Ser Redžinald. U jedan sat po ponoći merio je gde se nalazimo. Sekstantom. Pogrešan kurs. Trebalo bi da obilazimo ostrvo Manar sleva. Obilazimo zdesna. Probudio sam navigatora. Fokse, recite.

Navigator iskorači napred. Izgledao je dobro uplašen.

- Tamo su sprudovi, mesje - poče on na lošem francuskom. - I stene.
Levijatan,
je vrlo težak. Šesnaest hiljada tona, mesje! Ako ode na sprudove, polomićemo se napola, kao francuski hleb. Kao baget, shvatate? Ako budemo plovili još pola sata tim kursom - gotovo je, biće nemoguće okrenuti se nazad!

Krasne novosti. Stari Goš mora još i pomorske stvari da rešava! Kakvo mu se to sad ostrvo Manar sručilo na glavu!

- A zašto ne kažete kapetanu da... pa to, da plovi pogrešnim kursom?

Navigator se osvrnu prema Rusu.

- Mesje Fandorin kaže da ne smemo.

-Renije je svakako krenuo na sve ili ništa - ponovo poče da zanoveta o neposlušnosti. - Možda će čak upotrebiti i oružje. On je kapetan. Njegova reč je na brodu zakon. Osim nas trojice, niko drugi ne zna šta se dešava. Neophodan je predstavnik vlasti. To ste vi, komesare. Idemo gore!

-Čekajte, čekajte! - Goš se uhvati za čelo. - Potpuno ste me sludeli. Šta je Renijeu, poludeo je?

- Ne. On ima nameru da uništi brod. I sve koji su na njemu.

- Zašto? Zbog čega?

Ne, na javi ovako nešto nije moguće. San, noćna mora.

Fandorin je, očigledno, shvatio da se Goš neće tako lako pomeriti s mesta, te poče da govori dužim rečenicama, jasnije.

-Imam samo jednu pretpostavku. Monstruoznu. Renije želi da uništi brod i sve njegove putnike da bi sakrio tragove zločina, da sve niti nestanu u dubinama. U doslovnom smislu. Teško je poverovati da je neko spreman da s takvom lakoćom prekrati hiljadu života? Setite se samo Ri de Grenel, setite se Svitčajlda, i postaće vam jasno da su ljudski životi u lovu na brahmapursko blago - bezvredni.

Goš proguta knedlu.

-Da. - Fandorin se s mukom savladavao. - Renije je sin radže Bagdasara. Palo mi je to na pamet još ranije, ali nisam bio siguran. Sada nema sumnje.

- Ma, kakav sin? Koješta! Radža je bio Indus, a Renije je čistokrvni Francuz.

-Jeste li primetili da on ne jede ni govedinu ni svinjetinu? Znate li zašto? Navika iz detinjstva. U Indiji se krava smatra svetom životinjom, a svinjetinu muslimani ne jedu. Radža je bio Indijac, ali sledbenik islama.

- Ne mora da znači - Goš slegnu ramenima. - Renije je govorio da je na dijeti.

- A tamnoputo lice?

- Preplanuo je na južnim morima.

-Poslednje dve godine Renije je plovio na linijama London-Njujork i London-Stokholm. Pitajte mesje Foksa. Ne, Goše, Renije je poluindijac. Žena radže Bagdasara bila je Francuskinja, sin je u vreme Sipajskog ustaika vaspitavan u Evropi. Najverovatnije u Francuskoj, u majčinoj domovini. Da li ste slučajno bili u Renijeovoj kabini?

- Da, pozivao me je, kao i ostale.

- Jeste li videli fotografiju na stolu? „Sedam stopa ispod kobilice. Fransoaz B.“?

- Video sam. To je njegova majka.

- Ako je majka, zašto „B“, a ne „R“? Pa sin i mati treba da imaju isto prezime.

- Možda se ona ponovo udala.

- Možda. Nisam stigao da proverim. Ali šta ako „Fransoaz B.“ znači „Fransoaz Bagdasar“? Indijske radže nemaju prezimena na evropski način.

- Odakle onda prezime Renije?

- Ne znam. Pretpostavimo da je, pošto se naturalizovao, uzeo majčino devojačko prezime.

- Pretpostavke - oštro odgovori Goš. - Nijedna čvrsta činjenica. Samo „šta ako“ i „pretpostavimo“.

- Slažem se. Ali zar nije sumnjivo Renijeovo ponašanje za vreme ubistva Svitčajlda? Sećate li se kako se prvi oficir ponudio da otrči po šal madam Kleber? I još je zamolio profesora da ne počinje bez njega. Pretpostavljam da je za nekoliko minuta odsustva Renije stigao da zapali kantu za smeće i otrči u svoju kabinu po skalpel.

- A otkud vam to da je skalpel bio baš kod njega?

- Rekao sam vam da je crnčev zavežljaj nestao iz čamca posle pretresa. Ko je rukovodio pretresom? Renije!

Goš skeptično odmahnu glavom. Brod se zaljulja tako da on snažno udari ramenom o ragastov. Raspoloženje mu se od toga nije popravilo.

- Sećate li se od čega je počeo Svitčajld? - nastavi Fandorin izvukavši iz džepa časovnik i tempo njegovog govora se ubrza. - Rekao je: „Shvatio sam sve - i o marami, i o sinu. Preturiti po spiskovima Ekol Maritim i naći će se!“ To jest, on ne samo da je odgonetnuo tajnu marame, nego je saznao nešto važno o radžinom sinu. Na primer, da se školovao u marseljskoj Ekol Maritim, Pomorskoj školi. Koju je, uostalom, završio i naš Renije. Indolog je govorio o telegramu koji je poslao poznaniku u francusko ministarstvo unutrašnjih poslova. Moguće da je Svitčajld hteo da sazna dečakovu sudbinu. I očigledno, nešto je razjasnio, mada teško da se dosetio da je upravo Renije Bagdasarov naslednik; u suprotnom bi profesor bio oprezniji.

- A šta je to on pronjuškao u vezi s maramom? - s pohlepnim interesovanjem upita Goš.

- Čini mi se da na to pitanje mogu da odgovorim. Ali ne sad, kasnije. Ističe nam vreme!

- Dakle, po vama, Renije je sam organizovao požarčić i, iskoristivši paniku, začepio profesoru usta? - zamišljeno upita Goš.

- Da, da ga đavo nosi! Mućnite malo glavom! Malo je dokaza, znam, ali još dvadeset minuta i
Levijatan.
će ući u tesnac!

Ali komesar se još uvek kolebao.

- Hapšenje kapetana na otvorenom moru je pobuna. Zašto ste vi prihvatili kao istinu izjavu ovog gospodina? - on mahnu bradom u pravcu nervoznog barona. - Pa, on stalno priča svakojake gluposti.

Riđi Englez se prezrivo osmehnu i pogleda Goša kao da je ovaj nekakva stonoga ili buva. Nije ga čak ni udostojio odgovora.

- Zato što mi je Renije odavno sumnjiv - zabrza Rus. - I zato što mi se slučaj kapetana Klifa učinio čudnim. Zašto je prvi oficir morao tako dugo telegrafski da pregovara s brodskom kompanijom? Znači da London ništa nije znao o nesreći koja je zadesila Klifovu kćerku. Ko je onda poslao telegram u Bombaj? Uprava pansiona? Teško da su oni tako detaljno obavešteni o maršruti
Levijatana.
A da nije depešu poslao sam Renije? U mom vodiču piše da u Bombaju postoji više od tuceta telegrafskih punktova. Krajnje je jednostavno poslati telegram s jednog na drugi kraj grada.

- A kog mu je vraga trebalo da šalje takav telegram?

- Da zavlada brodom. Znao je da posle takve vesti Klif neće moći da nastavi plovidbu. Bolje pitajte zašto je Renije preuzeo takav rizik? Ta, nije iz glupog častoljublja - da koju nedelju komanduje parobrodom, a posle biće šta bude? Postoji samo jedna verzija: da pošalje
Levijatan
na dno, zajedno sa putnicima i posadom. Istraga mu se primakla suviše blizu, krug se suzio. On ne može da ne shvati da će policija biti za petama svim osumnjičenima. A ovde katastrofa na moru, svi su poginuli, sve pokriveno - nikom ništa. Može mirno da ode po škrinjicu sa draguljima.

- Ali on će poginuti zajedno s nama!

- Ne, neće. Upravo smo proverili: kapetanski čamac je spreman za spuštanje u vodu. To je mali ali čvrst brodić, kome bura ništa ne može. Tamo su i rezerve vode, korpa s hranom i, što je posebno značajno, čak i putna torba sa stvarima. Najverovatnije da se Renije sprema da napusti brod odmah posle ulaska u tesnac, odakle se
Levijatan
više ne može iskobeljati. Parobrod ne može da se okrene; čak i da se zaustave motori, voda će ga svejedno odneti na stene. Neko će se možda i spasti, sreća te je obala blizu, a svi nestali smatraće se poginulima.

- Ne budite tupavi, mesje policajče! - umešao se navigator. - I tako smo izgubili mnogo vremena. Mene je probudio gospodin Fandorin. Kaže, brod ide pogrešnim pravcem. Meni se spavalo, poslao sam gospodina Fandorina dođavola. On je ponudio opkladu: sto funti prema jedan da je kapetan pogrešio kurs. Mislio sam da je Rus poludeo, poznato je da su Rusi veoma ekscentrični, zaradiću lak novac. Popeo sam se na most. Sve u redu. Kapetan na dežurstvu, mornar za kormilom. Ipak radi sto funti sam neprimetno proverio kurs, i preznojio sam se! Ali kapetanu nisam ništa rekao. Mister Fandorin me upozorio da mu ništa ne govorim. I nisam. Poželeo sam mu mirno dežurstvo i otišao. Od tada je - navigator pogleda na sat - prošlo dvadeset pet minuta.

I dodade na engleskom nešto ni najmanje laskavo za Francuze uopšte i francuske policajce posebno. Goš je razumeo samo reč frog
{26}

Pošto se kolebao još koji tren, detektiv konačno donese odluku. I odmah se preobratio, kretnje su mu postale brze, energične. Tatica Goš ne voli s neba pa u rebra, ali ako je već uhvatio zalet - ne morate ga požurivati.

Zakopčavajući na brzinu sako i pantalone, on reče navigatoru:

- Fokse, dovedite na gornju palubu dva mornara. S karabinima. Neka dođe i pomoćnik kapetana. Ne, ne treba - nemamo vremena za ponovna objašnjenja.

On gurnu u džep svoj verni „lefoše“, a diplomati pruži četvorocevni „marijet“.

- Znate li kako se koristi?

-Imam svoj, „herstal-agent“- odgovori Fandorin i pokaza kompaktan lep revolver kakav Goš nikad ranije nije video. - A i ovo.

Munjevitim pokretom on iz štapa izvuče usko i elastično sečivo.

- Onda napred.

Goš je odlučio da baronu ne daje oružje - ko zna šta bi nervozni mogao da uradi.

Njih trojica su brzo koračali kroz prazan hodnik. Vrata jedne od kabina se odškrinuše, izviri Renata Kleber - preko smeđe haljine prebačen šal.

- Gospodo, zašto tabanate kao krdo slonova? - ozbiljno uzviknu ona. - I tako ne mogu da zaspim od ove oluje!

- Zatvorite vrata i nikud ne izlazite - reče joj strogo Goš i ne zaustavljajući se gurnu Renatu u kabinu. Nije mu sad do učtivosti.

Komesaru se učinilo da su i vrata kabine br. 24, gde je boravila madmazel Stamp, malo cimnula i odškrinula se, mada nema smisla pridavati značaj sitnicama u ovako odsudnom momentu.

Na palubi u lice udariše kiša i vetar. Morali su da viču - u suprotnom ne bi mogli da čuju jedan drugog.

Evo i brodskih stepenica što vode u kormilarsku kabinu i na most. Kraj stepenica ih je već čekao Foks. S njim - dvojica dežurnih mornara.

- Pa rekao sam s karabinima! - uzviknu Goš.

- Oni su u oružarnici! - prodera mu se na uvo navigator. – Ključ od oružarnice je kod kapetana!

BOOK: Levijatan
9.97Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Other books

Box Nine by Jack O'Connell
Mad, Bad and Blonde by Cathie Linz
Bendigo Shafter (1979) by L'amour, Louis
The Mission by Fiona Palmer
The Final Act by Dee, Bonnie
Courage Tree by Diane Chamberlain
Barbara Samuel by Dog Heart
16 Lighthouse Road by Debbie Macomber