Znakovi (4 page)

Sutra ujutro bijaše mutan dan. Kriletić se upravo bio obrijao i umivao se glasno, kad Stanić dođe po njega.

U Via Nacionale ih uhvati kiša. Škropac je tukao po asfaltu da su klobuci vode skakali kao gusti cvjetići. Utrčaše u kapiju neke crkve. Uđoše najprije u predvorje, u kome bješe poredano mnogo mokrih kaputa od gume, koje je čuvao neki starac. I oni prisloniše amrele. Uđoše polako u crkvu, iz koje je dopirao krupan glas. U prostranoj crkvi, u svjetlu kišna dana, bješe malo svijeta; sa amvona je grmio plećat i obrijan prezbiterijanski pastor. Sjećajući se londonskih crkava, Kriletić odmah poznade da nije katolička.

Pastor ućuta, a jedan visok čovjek s bradom i naočarima sjede za harmonijum i poče da pjeva u basu, prateći se sam. Žene iz klupa prihvatiše. Kad se pjesma svrši, pastor opet poče da grmi i gestikulira. Kriletić zijevnu, primače glavu Staniću i upita ga šapćući.

— Koliko ima katoličkih crkava u Rimu?

— Na stotine.

— A engleskih?

— Biće da je ovo jedina.

— Hm! Pa baš da ja u tu upadnem.

Opet ućuta pastor i opet poče pjevanje, otegnuto i jednostavno sa kadencom u refrenu:

Jesus Crist, my love!'
¹

Kriletić udahnu vazduha i poče da pjevuši za njim, najprije tiho pa jače, dok se konačno kod svakoga refrena nije razabirao njegov glas. Sjeti se kako je u Londonu u oficirskom klubu pjevao: 
It is long way...
²
i dođe mu prijatno da uz otegnutu pratnju harmonijuma i reske glasove Engleskinja pusti glas.

Stanić ga poteže za kaput.

— Bogami će nam ukrasti amrele!

Kad se svršila pjesma i opet počeo pastor, Kriletić reče gotovo glasno:

— Pa da idemo.

I na veliko čudo i negodovanje onih koji su sjedili oko njih, digoše se obojica u po službe.

Kad su izišli, Kriletić samo promrsi:

— E, gdje ja neću upasti!

I nije više htio da govori o crkvi. Odoše da traže piva.

Popodne i veče odluči da sam prođe gradom i da se provede. Poslije ručka reče Staniću:

— Ne treba ti da dolaziš.

Težak od obilna ručka i piva, spavao je dugo. Razvedrilo se i spremao se svijetao suton poslije kiše, kad se uspeo na Pinčio. Park pun svijeta. Trešti vojna muzika. Kako se lako ide, ispavan i umiven, po stazama još vlažna pijeska za koje se ne zna kuda vode! Sunce zalazi pored kupole Svetog Petra.

Kriletić stupa.

Djevojčice na klupama uvlače noge pod suknje; strepe od njegova pogleda.

Na terasi, naslonjeni na kamenu balustradu, ljudi što posmatraju Rim i sunce koje zalazi. Talijani. Englezi sa fotografskim aparatima. Neki bradat jermenski episkop, sa pratnjom. Parovi koji se čvrsto drže za ruke. Pošto je bacio jedan ravnodušan pogled na polje od krovova, tornjeva i kupola, ugleda pod sobom prolistala stabla i uz ogradu jorgovan napola procvao. Odmah se sjeti kuće i djetinjstva, kad je u jedan šupalj direk iza jorgovana krio niklen novac što je krao maćehi, pakosnoj ženi zelenih očiju. Zagolica ga na smijeh i nasmija se poluglasno. Neko ga pogleda. Brzo je sišao niz brijeg.

Dolje u gradu već se smrkava. Vreva i bezbrojan svijet. Ulice se dulje i savijaju. Svaki ugao obećava da će se nešto prijatno dogoditi. Veče miriše na avanturu. Svirka izdaleka. (»Kao u Odesi«.) Lovio je poglede žena. Za jednom koja se smijala uđe u kapiju.

Tako je prošao mnoge ulice i bilo je već devet sati kad na jednoj maloj pjaci, sa fontanom koja je visoko bacala vodu, osjeti miris pržene ribe i glad i žeđ u isti čas, i uđe u restoran.

Malen restoran. U njemu gusto poredani stolovi, maleni i bijeli. Već rijetki gosti. Prijatno svjetlo. Kriletić sjede u kut. Teško se sporazumijeva za jelo; goni kelnera srpski, ali gazda, riđokos i okretan, uvjerava stranca da će on da ga zadovolji. Vino, bijelo, u boci opletenoj tankim šašem, resko i dobro.

Kriletić pije.

Bješe u njega drug, zajedno su istjerani iz trgovačke škole, pa kad se napije žilavke (malo je slična ovome!), a on nasred mostarske ćuprije razvezuje kravatu, »vrijeme je« kaže »da se spava«. A popodne je, i svijet se smije.

Kriletić puši. čačka zube i ispira vinom. Jedna od onih večeri kad je cigareta slatka a vino pitko, i nema želja, sem jedne velike koja ga ispunjava svega, a sama po sebi je radost. Udahnu duboko vazduh i onda ga šumno izbaci naduvši obraze. Neki gosti se okrenuše. Tek tada spazi blizu sebe jedan par. Ćelav muškarac i vitka crnka; ispod stola joj vire prebačene noge u crnirn čarapama. Kriletić pogleda u noge pa u nju. Ona je pušila i gledala za dimom. Kriletić poruči još vina. Nakašlja se, žena ga pogleda, a on joj namignu lijevim okom lagano, obješenjački.

Misleći da ili nije vidjela ili nije razumjela, i da bi bio razumljiviji, Kriletić mrdnu obrvama i pokaza glavom i očima na muškarca, a onda je pogleda — eh! — u oči, osmjehujući se nimalo dvoznačno. Ona naglo povuče noge i okrenu glavu prema muškarcu, koji je pogleda. Kriletić nasloni glavu na dlan lijeve ruke, a desnom toči polako vino, držeći mali prst odvojen od ostalih. Muškarac zovnu Ijutito da plati, a žena skupi široki ogrtač, torbicu i amrel. Iziđoše, prvo ona pa on. Kriletić je cupkao nogom pod stolom, klimao glavom, i reče poluglasno, za sebe:

— Znamo mi i take!

Pust ostade kut. Malko je tužno, a neodređena želja u njemu još veća. On traži mezeta. Ne razumiju ga, a on se diže i sam donosi, sa velike tezge u drugoj sobi, sira i masnih kolačića. Nude mu narandže.

— More, nemam ja đece.

Vino postaje ljutkasto i mora da se pije u velikim gutljajima. Gazda počinje da se vrti oko njegova stola, kao da bi nešto da mu kaže, pa se učtivo uvija i skanjuje. »Sve za pare«, misli Kriletić; sjeti se da opipa buđelar. Na mjestu je. Dobro.

— E vino vam valja. Alal ti vjera!

Dobrostivo priznaje Kriletić kao da je nečim drugim nezadovoljan.

Gazda se negdje izgubi, a on se i opet sjeti pokojnog Tikice, s kojim je zajedno istjeran iz trgovačke škole, i taraba u mahali, kad se polako, polako smrkava kao dugo veselje, i glumice koja se zvala Bugarska i nekih »ugursuza«, i pjesme, želja mu razape grudi, poraste do samog grla i poče prijatno da ga guši. Osjeti sam svoj dah, vreo i vinski.

Jesi li se naspavala,

More, dilber Anđelijo-o!

Sviđa mu se i glas, i sam sebi je prijatan i lak.

Opet se stvori gazda kraj njega kao opomena i iščeze.

Otkud mu dođoše na pamet Karlovci? To je bilo davno. Svu noć su pili, a pred zoru kaluđeri nadadoše graju. Nisi ti, kažu, kršten kad si iz Hercegovine i kad toliko možeš popiti. On se brani, ali ne može od smijeha. Jedan profesor mu kumuje. Bilježnik mu lije za vrat bijelo vino, a kaluđeri pjevaju gromko neki divlji tropar i pitaju ga da li se odriče vraga i njegovih djela. I onda svi zajedno pjevaju neku sremsku mrsnu pjesmu.

Dođe mu da se smije, ne može da se sjeti prvih stihova, ali ritam bije nogom i pjeva u basu dva-tri posljednja:

....... djevojčice,

Čija li si ti?

Ja sam seka iz Oseka,

Trgovačka kći.

Veselo. Sasvim veselo. Opet se pojavi gazda i pogleda prvo na sat pa na gosta. Kriletić se razljuti. Njegovo veselje ostade, samo dobi nov oblik: veselilo ga je da prigovara i traži kavge. Sad zna: riđokosi gazda podsjeća ga na jednog novinara iz Sarajeva s kojim se žestoko posvadio u hadži-Lelečićevoj mehani, jer je omalovažavao Mostar i Mostarce. Vara ga sjećanje i vara ga daljina. Sve mu dolazi blisko, i poznato, i lako: šta je ovo sve prema snazi što je u njemu, širi se i razapinje ga? Omjera svoja ramena, jedno na drugo.

— Ih! — podvriskuje Nikola, širi ruke, isprsuje se a stegao pesnice. Podrhtava staklo na stolu.

Gazda u neprilici obilazi, malo podalje, oko njega i hoće da zausti da ga diže.

— Sinjore ...

To ga konačno uvrijedi. Nerazumljiva mu je i neopisivo ga ljuti tuđina. Žestoko ga prekide.

— Ništa! Ništa! Svi ste vi jednaki. Bagaža. Ba-ga-ža!

— Sinjore ...

— Ništa! Ti si meni u hadži-Lelečića rekao da bi trebalo zasuti Ivan. Kaže: tunel zasuti, da Hercegovci ne mogu u Sarajevo. Uvreda! Ja! — Uh!

Kriletić škrinu zubima i skoči. Prevrnu se boca i pade na čašu. Opet se smiruje i sjeda.

Kasni i posljednji gosti. Neki kočijaši i pijanice od zanata iskupili se kraj vrata, pa posmatraju stranog pijanca kako se objašnjava sa gazdom. Smiju se. Prilaze bliže. Kriletić, već sasvim uvrijeđen, podnimio se na lakat, a noge ispružio daleko, pa tako napola ležeći dobacuje gazdi pokoju riječ, a oči mu zakrvavile i napola zaklopljene.

Gazda se obraća onoj četvorici i tuži im se. Kriletić grmi muklo i kratko.

— Sikter! Ti i oni.

Gazđa ga i opet moli da iziđe, jer će da plati globu, radnju će mu zatvoriti. Kriletić lupa rukom u astal.

— Vina ti meni daj, a za drugo te ne pitam. — I vadi novčanik, pokazuje franke, dolare i rublje.

— Je... payer... oca ti, koga sam ja još prevario?

Otpasuje se i vadi skrivene napoleone, premeće ih s dlana na dlan i opet vrišti.

— Zar za mene da nema vina. A ovi ovdje?

I psuje im svima majku i kaže kako je on danas vidio njihovo gospodstvo. »Tarete — kaže — istom maramicom i nos i cipele. Fuj!«

— Ej, gazda, vino hoću, najskuplje i najbolje... Je tout payer ...

Diže se da traži gazdu i krči put između gostiju. A njih se sakupilo sedam-osam. Među njima je i jedan poslužitelj ekspresnih vozova. On se primiče Kriletiću, i počinje da ga miri francuski. Kriletić ga ne razumije; ali videći mu poslužiteljsku uniformu, mutno se sjeti nekih Belgijanaca i nekog koncerta Crvenog krsta u Parizu, i tapše ga po ramenu.

— Belgijanac! Aferim! Ti da sjedneš sa mnom pa da pijemo k'o braća, a ovo da izjurimo napolje. Sve! E baš ... kad si Belgijanac! Jedino Srbija i Belgija! A sve drugo bagaža. Bagaža! Jedino Srbija i Belgija propadoše. Neka! Samo Cigani ne propadaju! Aferim!

Poslužitelj se smješka u čudu. Gazda iza tezge viče talijanski i obećava im za sutra balon vina ako mu izbace napast iz restorana. A Kriletić stoji među njima, za glavu viši od svih, i goni ih napolje.

— Ajde, sikter vi, da vam platim, pa napolje.

Tada se jedan, ponajmanji, zaskoči i udari ga svom snagom u trbuh. Kriletić se zaljulja, smrče mu se, ali bi bio održao ravnotežu da mu onaj isti poslužitelj ekspresa ne skoči na leđa i ne steže ga za vrat. Opsova im sve i spomenu Miloša u Latinima. Pade, a sva se gomila baci na njega. Još samo stiže da lijevom rukom udari jednoga po tjemenu da je odletio do tezge, na kojoj zaigraše boce i čaše. Jednoga ujede za ruku. Zastenja, pomisli na revolver u džepu i škrinu zubima. Na svakoj ruci mu sjede dvojica. Vrat mu je stegnut, krv mu ide u glavu. Osjeti da slabi i gubi svijest, i još se jednom trgnu cijelim tijelom da se sva gomila nad njim zaljuljala, a onda poplavi sve oko njega, i zanese se. Digoše ga, otvoriše vrata širom, i iznesoše ga napolje.

Bila je blizu ponoć. Mala pjaceta ispunjena tamom i šumom vjetra i vode. Jugova noć bez zvijezda. Nasred trga fontana baca visoko vodu, a vjetar joj zanosi mlaz preko bazena i prosipa s pljuskom po kaldrmi. Prenesoše ga i položiše pod sam mlaz vode, koji mu se rasipao po glavi i grudima. Kad osjeti vodu, on se trznuo kao u snu. Studen poče da ga mučno boli u zamrloj svijesti. Svi se brzo raziđoše. Na restoranu se spusti roleta.

¹ 
Isuse Hriste, ljubljeni!

² 
Dug je to put...

Ničim se ne može dovoljno objasniti ta čamotinja, ta samoubilačka tuga palanačkih hotela, ni slabim komforom, ni sumnjivom čistočom, ni rđavim ukusom. Jer mi znamo toliko veselih i prijatnih sirotinjskih sobičaka, toliko svetlih, nezaboravnih a prašnih i neuređenih ateljea, visoko pod krovom i gotovo bez nameštaja. Ali ovo što veje iz ovih prostorija palanačkih hotela, to je neki iskonski jad, čamotinja, a bez ijednog minuta samoće, stalan dodir sa svetom a bez jedne iskre radosti; to je smrt pre smrti, življenje bez života. To je, eto, ono što se ne da ničim objasniti. I ja i ne pokušavam da ga objasnim; podnosim ga prosto, kao i svi vi ostali, kad mi se desi da moram da zanoćim u nekom provincijskom hotelu. Noć provedenu u takvom jednom hotelu ja uvek odbolujem, i upravo zato valjda što bih želio da mogu da je zauvek brišem iz svoga života, ona živi godinama u mom sećanju.

Takve jedne večeri, u takvom jednom hotelu desilo se i ovo moje poznanstvo za koje se takođe ne može kazati da je prijatno, ali svakako nije ni obično ni svakidašnje.

Prema meni je sedeo čovek koji mi se predstavio kao profesor V. Po izrazu lica, po odelu i celom držanju, on je bio prilično u harmoniji sa svim ostalim što me je okružavalo. To je bio čovek srednjih godina, mirnih, tužnih plavih očiju, rđavo izbijan, nepravilno potkresanih, pre vremena prosedih brkova, ne siromaški, ali nemarno odeven. Sve je na njemu bilo ovlaš i otprilike obešeno i prikačeno, kao na slepcu.

Srećan je, kaže, što mu se pruža inače retka prilika da se porazgovara sa pametnim čovekom, a za mene zna da sam pametan, jer je moje ime pročitao u 
Psihološkoj reviji,
 koju on čita, iako je sam matematičar po struci, a već nekoliko godina penzionisan pre vremena.

Taj čovek skromnog izgleda i blage reči govorio mi je sa neobičnom iskrenošću i potpunom neposrednošću o sebi i svom najintimnijem životu, a to su osobine koje ja neobično cenim i kojima nepoznat čovek može lako da me zadobije i priveže za sebe. Dodijali su, naime, i meni kao, verujem, i vama suviše oprezni i lukavi, mudrice i formalisti ljudi u ovom životu. Ovaj to zaista nije bio.

Rekao mi je odmah da je pre nekoliko godina živčano oboleo, ili da se bar tako smatralo, da je još na lečenju i da lečenje traje tako beskonačno dugo samo stoga što u stvari nije nikada ni bio bolestan.

— Mene su žene upropastile — rekao je odjednom taj mirni i neugledni čovek.

Rekao je to tiho, gotovo poslovno. A to što je rekao, bilo je tako neočekivano i u takvoj protivnosti sa celim njegovim izgledom i načinom, da bih se manje iznenadio da mi je ma šta drugo rekao o sebi.

— Žene?!

— Da, gospodine, žene ili žena, kako hoćete, ali tako je. Nemojte da pomislite, molim vas, da sam ja neki razvratnik i tako ... ženskar. Ne, naprotiv! Celog veka sam se čuvao žena, izbegavao ih, pa eto, ipak je tako došlo. Nikad ja nisam, verujte mi, bio razvratan čovek. Naprotiv. Ni kao student nikad ja nisam, kao toliki drugi, izlazio sa devojčicama ili čak odlazio kod javnih žena. Bože sačuvaj! Čuvao sam se toga kao vatre. Desilo mi se nekoliko puta da sam, posle kakve sedeljke, sa veselim drugovima zapao u neki lokal gde su takve žene sedele. Ali i tada nisam odstupao od svoga načela. Nisam nijednoj dao da mi blizu priđe i razgovarao sam sa njima ozbiljno i pristojno, kao čovek sa čovekom. I drugovi su me zbog toga zadirkivaii. Nije uvek bilo lako, ali ja sam se uzdržavao i kao student i docnije, kao profesor, shvatajući odnos prema ženi onako kako ga, po mom mišljenju, svaki kulturan i moralan čovek treba da shvati. To uzdržavanje tražilo je mnogo snage i strpljenja. To priznajem.