Znakovi (2 page)

Drugo veče je izišao iz kahve, prigledao konja i bio zadovoljan jer je vidio da ide nabolje. Uputio se nekim puteljcima prema drumu. Bila je tamna noć s mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, a vraćajući se hanu sustiže na drumu jednog kaluđera. Bio je poguren, ili se samo pravio da bi izgledao stariji.

— Jesi li ti, papaz, odavde?

— Nisam beže, nego zanoćio — veli kaluđer meko, a nikako mu nije drago što se sreo ovako dockan s ovolikim Turčinom.

Đerzelez je koračao napred i sam se čudio što govori s kaluđerom.

— A bogati, papaze, jesi li ti nahodio u vašim knjigama, je li đunah po vašem zakonu da djevojka vaše vjere — gleda Turčina?

Kaluđer se uzvrtio i utanjio pa se uvija, dok se konačno, valjda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka šarena cvijeća, pa tako i ljude raznih vjera; da je htio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i učinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru.

Kao i uvijek kad sluša drugog, Đerzelezu se činilo da govori pravo. U razdražljivoj šutnji on je nastavio put. Nije mislio ni na šta. Najedanput se okrenu lice u lice kaluđeru, kao da ga pita za nešto što je on lično skrivio.

— A reci ti meni zašto se vaše žene ne kriju?

— Eto tako — u nas zar taki adet, šta li. Ko ti zna; ženska ćorava posla. To mi kaluđeri ne znamo; nemamo žena pa i ne znamo.

— Hm!

Još jedan čas ga je gledao, a onda se hladno okrenu i pođe brže. U tišini se čulo kako mu škripi koža na bensilahu i tozlucima. Kaluđer je, u čudu, kaskao za njim. Kad su bili kod hana, Đerzelez pođe uz basamake; još se jednom obazrije.

— Laku noć!

— Bog ti na pomoć, beg-efendija; ejsadile! — vikao je kaluđer odmičući brzo.

Ujutro su Đerzeleza u ranu zoru probudili glasovi, smijeh i pjesma. To su bile Ciganke što su se umivale ispod mlinova, prskale vodom, i uz vrisku šibale vrbovim grančicama. Bio je Đurđevdan.

U kahvi zateče dva brata Morića. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Morića što je bio čuven zbog svog bogatstva i svoje pobožnosti i što je umro na hadžiluku. A oni bijahu lole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu.

Mlađi je učio stambolsku medresu, pa pobjegao čim mu je otac umro, i dao se s bratom na skitnju i raspušten život, aii je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih strašnih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao što je bilo, golobrado i rumeno s napućenim usnama kao u razmažena djeteta, samo su mu oči, nečedne i zelene, starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A stariji je bio visok i blijed, nekad najljepši momak u cijelom Sarajevu, s teškim crnim brkom i velikim tamnim očima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad već njegovo lice bilo hladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga je liječio hapovima i kadovima, a nikom nije htio reći od čega ih pravi. Ali u posljednje vrijeme nisu braća smjela u Sarajevo, jer su dočuli da je na sve tužbe zbog njihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola konačan odgovor: da se obojica Morića uhvate i posijeku, pa su ih sad oko Sarajeva tražile zaptije i vezirove Toske. A i inače su bili već pri kraju. Sve su kmetove bili isprodavali, još im je ostao samo veliki han na Varoši i njihova čuvena morićevska kuća na Kovačima. U toj kući im je živila stara majka i jedina sestra, malo, grbavo i bolešljivo djevojče.

Upitaše se za zdravlje (oni su bili stari znanci) i uzeše piti. Braća opaziše promjenu na njemu i stadoše ga zapitkivati i dražiti.

— Šta je, šta si se smrko? Ostareo se, Đerzeleze, bogami!

— Pozdravila te Darinka iz Pljevalja; kaže, otkako si ti otišao spava sama.

Đerzelez je ćutao. Stariji Morić je govorio neveselim i pomalo dobrostivim tonom očajnih propalica; i sa samim Đerzelezom on je govorio povjerljivo i prijateljski. Mlađi se tek smiješio.

— Asli si ćunup jutros — smije se stariji Morić, bezglasno i kratko.

A on ih samo gleda. Sve je u njemu mirno, bol se slegao i srdžba se ohladila, samo mu je još teško.

Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kao dijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahinju, u širokoj haljini od zelena somota, s malom glavom iznad ovratnika od krzna. On je ćutao. Nagovarali su ga da iza podne pođu na dernek. On se nećkao. Tek iza ručka osjeti dosadu, popusti i pristade.

Navrh brežuljka bila je zelena ravnica okružena velikim i rijetkim borovima, a otvorena prema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile su vatre. Tukli bubnjevi, udarale krnete i šargije. Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana su igrale boje šarenih ciganskih haljina; prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, trčalo, smijalo, valjalo i bez prestanka pjevalo.

Kraj jedne vatre sjedili su Đerzelez, Morići i neki momci iz Priboja. Pili su rakiju; Đerzelezu se isprva činilo da je kisela. Ali svi su ga nudili mezetom, a dan je bio topao i lijep; pilo se, i kad god bi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnih borova kako se nišu na proljetnom nebu.

Upravo mu je jedan bakal govorio: — Kad sam čuo, džanum, da si ti došo, zatvorio sam namah dućan; idem, rekoh, da ga vidim, pa eto ... — kad ga prekidoše pljesak i smijeh, i svirka se zbrka i pomiješa: na ljuljašku se popela Zemka.

Ta Zemka je bila puštenica, i to već po treći put, vitka, zelenih očiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Kažu, niko joj nije mogao nakraj stati.

Ljuljaška je bila svezana na jednoj takiši i vila se visoko zajedno sa Zemkom, s leđa su je otiskivale Cigančice, a ona se raskriljenih ruku čvrsto držala za konopac i uzimala sve veći zamah. Imala je blijedo lice i zaklopljene oči, prelazila je liniju brijega i ocrtavala se na horizontu, njene dimije su se plele i vile u sto nabora, lepršale i šibale nebo. Đerzelez je, sjedeći nisko kraj vatre, pratio očima njen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu, njega je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljašci. Pio je brže i veselije.

Zemka se nije zaustavljala; vidilo se da teško diše i da je bljeđa, ali ona se dizala i dizala, i svaki put kad bi bila na najvišoj tački otvorila bi oči da u slatkom užasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. Isprva su je svi ćutke udivljeno gledali, ali domalo započe smijeh i pijana graja. Cigani i pribojski momci počeše podvriskivati i dovikivati ženi koja nije ništa čula.

— Aha! 'Vamo pogledaj, Zemko!

— Nemoj, pašće, jadna!

— Ako, na meko će!

— Evo joj jastuka!

— Ha, ha, ha-a-a-a!

— Jih! Ljuljni, Zemko!

A Zemka se umorila. Cigančice je prestadoše otiskivati, zamasi su bili sve manji, još se nihala samo svojom rođenom težinom, sve manje, sve manje, dok joj se noge ne dotakoše trave i ona siđe, zanesena i nasmijana.

Đerzelez sjedi i gleda, topi se i širi ruke — zbogom pameti! — ponijelo ga veselje i ljepota i one dimije od džambasme što lepršaju kao barjak i miješaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom. Kao da se njegovoj žalosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veselje. Samo jedan čas mu bi nekako žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gnjevne odluke s druma da neće u svojoj blizini više nikad »ništa što je žensko... Ni mačke! ... Ni mačke! ...« Ali najednom Ciganke, poslije duga sašaptavanja i dogovora, složno zapjevaše:

Razbolje se Đerzeleze,

aman, aman!

Diže se hajnak i vriska, svi pogledaše u njega, a on ne vidje više nikoga. Oči mu zažagrile i lice sja, a osjeća da je nemoćan, i lak je, a nikako ne može da se digne.

Tu su pjesmu ispjevale srebrničke Ciganke neke godine, kad je Đerzelez sve proljeće ležao u Srebrnici, jer ga je neko mučke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj kćeri pod pendžer. A on se ne sjeća ni onog petka, ni pendžera, ni Nuribegove kćeri, koju je davno zaboravio. Samo se sjeća kako je slab i ranjen ležao; ispod otvorena prozora mu pljuska i šumi nabujao potok, na brijegu je đurđevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju o njemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, ječi i šumi sva srebrnička kotlina od pjesama i potoka, a on leži i tako , je slab da ne može sam ni maštrafu s limunadom da ustima prinese. Sjeća se, sjeća, ali ne može da razdvoji ovaj dernek od onoga što ga je bolestan slušao, nego mu se sve miješa, pjesme i svirka i piće i čeljad od onda i odsada, a preko svega toga se ljulja Zemka u velikom smjelom luku, i on je lovi očima i jeza ga prolazi, čas vrela čas hladna, ispod slabina.

U posljednje dane nije gotovo ništa jeo, pa ga piće obuzima naglo. Sunce je zašlo. Ide hladan vjetar, šume borovi; dim sa vatara biva modar, sumrak se spušta.

Đerzelez naređuje Ciganinu da mu svira iznad glave, na tanku žicu, pa svaki čas uzmahuje rukom i i hoće da ga bije i psuje mu ćemane i onoga ko mu ga je napravio, a stariji Morić mu zaustavlja ruku i miri ga. Onda se diže pa hoće da ide da hvata Zemku za ruku. Zađržavaju ga Morići i smiju se; osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. Grohot i tresak, a Đerzelezu se jezik plete.

— Ona je ... moj dušmanin.

Otima se, diže ruke i polazi put Zemke, koja stoji među Cigankama kraj ljuljaške i glođe crvene arnautske šećerleme. Raspasao se pa mu spadaju i boraju se čakšire, a ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još deblje; otpasao mu se pojas od ibrišima višnjeve boje pa se vuče za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se drži na nogama, krivuda i smjera čas lijevo, čas desno. Ciganke vrište od smijeha, i Cigani se obezobrazili. Svirka staje.

— Ha, drži ga, zemljo!

— Povuci, potegni!

— Jaalah!

A Cigančad što su se ispela po granama gađaju ga iz potaje suhim šišarkama. Vraća se, sjeda i pije i upada u pjesmu.

Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a Moriće i njihovo društvo tek poduzelo piće, terevenče i jednako tjeraju šalu s Đerzelezom, koji napreže oči da u mraku razazna Zemkin lik, dok mu se sve pred očima pomiče i kovitla. Svirači hoće da im odu; oni ih zaustavljaju najprije lijepim pa onda na silu, psuju im majku cigansku, nude im novce i tuku ih, naizmjence.

— Dockan je, pustite nas, slatke age!

— Ne vidi se, more, daleko nam je kućama, izginućemo!

Najednom mlađi Morić skoči, njegovo je golobrado lice problijedilo i došlo podbulo i zlo kao u čovjeka koji je na sve spreman.

— Posvijetliću ja vama sad, za dušu vam se firaunsku!

On se diže i uze veliku glavnju smrečevine; držeći je u stranu, jer ga je dim gušio i iskre obasipaIe, uputi se, lagano se povodeći, ravnicom. Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plast sijena, ograđen plotom od ševara i očupan i izgrizen sa strana, dokle su mogla goveda da dohvate. Nađe plast u mraku, ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena; tek kad nalomi suvih grančica od plota i naloži ispod sijena, primi se uokrug plasta vatra koja se sve više penjala, dok se konačno ne pretvori u velik stup plamena koji se na vjetru širio i naličio na ognjeno jedro. Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu čeljad. Svi se stadoše razilaziti, kud koje. Svirači su drhtali.

— Aman, aga, šta učini? Povješaće nas kadija sve.

— Sikter, more, i ti i kadija.

— Ne, neće oni na vas, nego nas Cigane; reći će: eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh!

I one čaršilije se prepale, ako su i pijane, vide: odviše je. Samo oba Morića sjede, pucaju iz malih pušaka, pijuckaju i gledaju u plamen trepćući.

A Đerzelez posrće, podalje u polumraku, za posljednjim Cigankama i lovi Zemku. Usiljava se da trči što bolje i bijaše je dobro pristigao, kad ona najednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu koji vodi između njiva. Đerzelez se nije nadao tako naglom zaokretu; onako krut, težak i pijan, kad se jednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pređe obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se dočekivao na noge, ali kako je obala bivala sve strmija, izgubi ravnotežu i skotrlja se kao klada sve do u potok. Pod rukama osjeti vlažno kamenje i glib, i odmah poče da se diže. U očima mu je još titrao sjaj, ali tu je bilo mračno. Napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo. Tako je sjedio dugo. Noć je odmicala.

U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu, pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče iz potoka. Penjao se i otiskivao, pridržavao rukama za travu i ogranke, odupirao se koljenima, idući sve više nalijevo gdje je obala bila manje strma; i sve je to činio kao u snu.

Nakon duga vremena i napora on se nađe na rubu ravnice na kojoj već davno nije bilo žive duše. Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemože potpuno. On pade na koljena, dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko pod sobom; bio je izišao na mjesto gdje je izgorio plast sijena. Tako je ležao potrbuške, odupirući se na ruke. Bilo mu je mučno. Pod njim je u hrpi cnog gara bljesnula još gdjekad pokoja iskra. Čulo se kako psi reže i glođu ostavljene kosti. Sa jednog bora pade šišarka i dokotrlja se do njega. On se osmjehnu.

— Ne gađaj se, Zemko, rospijo... ’vamo dođi!

Nikako ne može da se sabere. Prisjeća se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita šta je ovo s njim, ali bilo se naoblačilo, i kasna noć; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.

Nesrećan, slavan i smiješan, tako je obišao Đerzelez pô carevine. O njegovim doživljajima tog ljeta zna se veoma malo; i on sam ih je odmah zaboravljao. Čulo se samo da je počinio mnoge ludosti radi udovice jednog ušćupskog trgovca i da ga je ogulila neka Jevrejka što je hodila s čalgidžijama iz Selanika.

Uoči samog Ramazana stigao je u Sarajevo.

Tri dana prije njegova dolaska pogubljena su nad Kovačima, na onom širokom raskršću gdje se sijeno prodaje, oba Morića. Uhvatili su ih u jednoj mehani na drumu koji vodi u Trnovo. Proveli su ih kroz sve Sarajevo. Išli su, vezani, kratkim i oštrim korakom kako stupaju Arnauti; oko njih Toske i zaptije. Za njima je ostajao lak oblačak prašine. Svijet se obazirao.

Kad su bili kroz donju čaršiju, počeše da im dobacaju pogrde. Čaršilije su skakale sa ćepenaka i mašući bagavim nogama tražile po zemlji nanule.

— Aha!

— Hajduci!

— Sikiru za domuze!

Tako su ih vodili do Tašlihana.

Nisu ih smaknuli kraj Miljacke, ispod Latinske ćuprije, gdje su vješali raju i gdje bi obješeni visili po dva dana, a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili, i leš bi se dugo vrtio, kao vreteno. Njih su pogubili brzo, i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je s divanane ugledala gdje ih vode.