Znakovi (22 page)

Ćutanja su duga, studena i potpuna, a kad se prekinu, biva to nekako naglo i neprirodno. Prvo jekne ili uzdahne žena, muklo a upadljivo, kao da izaziva.

— Eh ... eh!

Kad se to nekoliko puta ponovi, makne se čovek u polumračnom kutu, stane nešto da čeprka oko svoje lule, i uzgred kaže:

— Opet ne valjaš.

— Nije — odgovara žena tiho i nejasno, kao da je zevnula.

— Kako nije? Sva si se razobručila i samo nešto šišti i otpuhuje iz tebe.

Tišina koja izgleda bezdana i vreme koje se čini beskrajno. Bez šuma i vidljiva pokreta, Vitomir je zapalio lulu koja ne svetli. Dim se ne vidi i duvan ne oseća.

— Eh — kaže žena — eh!

— Jà ... jà!

Ne gledaju se i ne vide se, jedva se čuju, a svako ipak zna i shvata šta se sve krije u teškim skraćenjima tih slogova kojima se gađaju.

Posle duge stanke, ali kao da nastavlja razgovor, žena kaže nešto nejasno, pominjući »lijepu smrt«.

Izgovarajući reči preko kamiša, potpuno za sebe, čovek gunđa sa prizvukom studene šale:

— Eh, smrt! Ama nije lako umreti, valja se napatiti. A ako si baš nakastila umirati, a ti umiri što prije, da ostanem udovac dok sam još koliko-toliko u snazi, a ne pod starost, kad posve gronem i kad me više nijedna neće htjeti.

Jevda koja se inače preko cele godine, u razgovoru sa snajama i sinovima, stalno žali na svoju slabost i predviđa blisku smrt, odjednom uzjogunjeno, ali tiho i kao uzgred, kaže:

— Nigdje ne piše ko će ostat udovac, a ko udovica, ni ko će koga nadživeti.

— Ah, piše, kako ne piše? — kaže Vitomir isto tako mirno, usturivši se malko na drvenom stocu.

— I to piše ovako: koliko god ti uzživiš, ja ću te nadživiti. Makar godinu!

— Nadživi, kad si tako lakom na život. Nadživi, brate! Dabogda sto godina živio, i više, i ostario k'o niko tvoj! Ostario, pa ti vrapci ljeb iz ruku kljuvali, a ti se ne mogo braniti! Eto, brate, nadživi!

Ali Vitomir i ne sluša njene reči, koje ne čuje prvi put i koje on svrstava sve pod opšti pojam: ženska kuknjava. On se ustura jače na stolici:

— Makar godinu dana!

— Pa i da bude tako, šta ćeš biti bolji?

— Aa, biću, kako neću! Nego, tebi takvoj ne bi ništa vrijedilo. Šta će ti život? I šta bi da me nadživiš?

— Znam ja šta bih. Nedjelju dana da Bog veliki da! Samo da jednom pare u mene budu.

— E, to nećeš doživiti! Nisu pare za ženskog džepa. To ni Bog neće. To se zna.

Razgovor staje. Ali u vazduhu lebdi poslednja reč zamrle prepirke, i žena uspeva da je uhvati:

— Šta se zna? Zna se ovde na Dikavama.

— E, to jeste. Ovo su Dikave a nisu tvoji Đurovići u kojima može svašta biti, pa zar i to da žene pare drže.

Tišina. Uzdah:

— Eeeh, dragi moji Đurovići! Lijepo selo moje!

— I jeste vam lijepo selo! U svijetu ga nema.

— Jeste, bogme, lijepo i uljudno.

— I ne bilo uljudno! U vas je žandarska kasarna usred sela, pa vam žandari šetaju serbez po kućama i uče vas boljoj pameti i uljudnosti. Zato u vas i biva da krmad, rijući žir po šurni, iskopaju udavljeno kopile.

— Nisam ja u očevoj kući nikad žandara vidila. Ubrani bože! A jesam ovdje, za trideset i jednu godinu, i vidila i čula svašta, što se nigdje čuti ni viditi ne može; svašta, samo nikakva dobra nisam.

— De, de, nije tebi na ovijem Dikavama rđavo bilo. I u nas se i jelo i pilo i pjevalo i igralo. Nego, prošlo je vrijeme, pa si zaboraviia.

— Duše vi nemate! — kaže žena, rastavljajući reč od reči.

— Šta će nam duša? A ako nam baš zatreba, možemo u svako doba sići u Đuroviće pa uzeti malo u zajam.

— Ništa vam to pomoglo ne bi, jer ta se travka ne prima i ne raste na ovoj strmeni.

Vitomir ne odgovara. Ni dosada se oni nisu pravo i neposredno obraćali jedno drugom, nego nekako čudno i zaobilazno, kao da govore preko posrednika i tumača: svako izgovori polako i razgovetno to što ima da kaže, a zatim čeka, u tišini, šta će mu otporučiti onaj sa druge strane prostorije, ispod svog ćebeta, kao iza busije. Zato je njihova prepirka tako avetinjski mirna, hladna i spora, i zato se diže i pada potpuno neočekivano, bez veze sa predmetom razgovora. Sad je odjednom stala, i to potpuno i beznadno, kao pokvaren mehanizam. Na jednoj i na drugoj strani ostaje samo misao na daleko, nedogledno proleće, kad će sve biti bolje i drukčije, kad će Jevda prohodati bar oko kuće, a Vitomir stati opet na noge i poći slobodno među ljude, za poslom, za rakijom i razgovorom, kad nikom neće padati na pamet svađa ni dolaziti ovakve reči na usta.

Tišina, koju ne remete ni jedno ni drugo, kao da čekaju hoće li se išta desiti, hoće li se iko javiti otkud. Ali ništa se ne dešava i nikog nema da se javi. Vreme izgleda neprelazno i ćutanje doživotno. Pa onda opet dva glasa pokušavaju da se dignu, samo za trenutak.

— Eh — kaže žena —eh!

— Jà ... jà!

Očigledno, oboje bi želeli da produže spor, ali ti iskidani slogovi nemaju u sebi snage za to i, ne nalazeći odaziva, gube se i padaju, i gasnu u tišini koja je gora i teža od svega.

O našem pokušaju da radimo s rumunjskim petrolejem i našem putu u Bukurešt ne bi imalo šta da se priča (to je upravo jedna bruka naša), da nisam tom prilikom ponovno sreo svog starog druga Nikolu Kriletića i proveo s njim jednu burnu noć, koja je još jednom u policijske raporte inostranstva unijela nekoliko naših imena.

Na putu od Temišvara prema Bukureštu osula se pruga, pa smo morali mijenjati voz i sami prenositi prtljag. Tako smo, umjesto u podne, stigli tek pred veče u Bukurešt.

Nema grada u koji se veselije ulazi. Ulice pune svijeta, jarko osvijetljenih dućana, kočija i automobila. Kao svugdje na svijetu i ovdje se kočijaši dovikuju i grde. Ali su to sve neki krupni i veseli ljudi u somotskim kaftanima, sa visokim šubarama, pa sve rade kao u šali.

— Lijevo! Kud si zaćorio?

— Drž' lijevo!

— Lijeeevo, tikvane!

Sve ide nekako radosno i lako.

Ali kako smo veselo i s mnogo nade ušli u varoš, tako smo već sutradan u podne otputovali, neispavani i ogorčeni, neobavljena posla.

To veče su, u hotelu, do iza devet sati trajala uzbuđena objašnjavanja s posrednicima i srditi telefonski razgovori sa firmom Simon i drug. Ali pomoglo nije ništa: posao je bio upropašten i put uzaludan.

Oko deset sati iziđoh s Antoneskuom. Elegantan, mršav, vječito sa monoklom na blijedom licu, on je bio zle sreće posrednik u ovom poslu. Vodio me ulicama, punim svijeta i kola. Zastasmo pred velikom kapijom na kojoj je bio natpis sastavljen od sijalica:
Alhamhra
. Siđosmo niz basamake od lažna mramora. Ostavismo kapute u garderobi i onda nas uparađen vratar uvede u salu.

Mnogo svjetlosti. Narančaste draperije. Neki vijenci od hartije i lišća. Svuda naokolo lože i niše, presvučene zelenim somotom. Sjedosmo za jedan stolić za dvoje, odmah do ulaza. Odnekud se čuje pljeskanje. Kad se svrši program, svi će ovamo — kaže Antonesku. Malo-pomalo, pridolaze i žene. Kako koja svršava svoju tačku programa, tako ulazi u salu, pjevuckajući i gledajući u koju ložu da sjedne. Dođoše Crnci iz džaz-banda. Žagor sve življi. Tada neko, upravo viš' moje glave, nadvika sve.

— Oooooo!

Kad se okrenuh, viš’ mene stoji Nikola Kriletić, nasmijan i raširenih ruku. Hoću da ustanem, bacam servijetu, a on se sagiba i ljubi me najprije u lijevi pa u desni obraz.

— Zdravo, zdravo, zdravo! Otkud ti ovdje? S kim si to, bolan?

— Društvo, poslovi znaš ...

— Ostavi ti to. Hajde 'vamo u moju ložu. Sve su naši.

Vodi me ispod ruke. U loži za stolom jedan čovjek gustih brkova i spljoštene lobanje (ne razumjeh mu imena) i dvije pjevačice u ciganskim kostimima.

— On je od Izvozne banke, a one su Ruskinje. Naš svijet. Sjedi. Daj čašu, momče. E, zdrav si i dobro došao! Otkad se ne vidjesmo!

Priča mi gdje je sve bivao odonda, pa se prekida, bije me po plećima.

— E, volim što sam te sreo. Samo si u zao čas došao da radiš sa ovima. Znaš li ti da sam ja ovamo došao na dva-tri dana (dižemo neke sekvestrirane šlepove), pa evo tri mjeseca prošla a ja jednako sjedim u Bukureštu. Došao sam u slamnatom šeširu i hijelom odijelu, a evo se pomalo i Božić primiče. Sve od nadleštva do nadleštva. Naučio sam i rumunski od nevolje. Tako i ovaj (pokaza mi onog od Izvozne banke, ogromnog čovjeka s kovrčastim brcima i otrag spljoštenom lobanjom). Čamimo po ministarstvima i nadlagujemo se s advokatima, a uveče po ovim nesretnim kućama.

Sala se sve više puni. U ložu lijevo od nas dođoše neki trgovci, Beograđani, Kriletić se s njima zdravi i rakuje preko ograde.

Naizmjence sviraju džaz-band i rumunski Cigani. Neke žene s galerije bacaju na nas konfete. Kriletić mi toči vino i tapše Ruskinju do sebe.

— Ovo je sila od žene. To da vidiš!

— Sobaćka! — kori ga ona nježno.

Dozvah Antoneskua u našu ložu. Upoznajem ih i pričam kolik je bio posao i kako je smiješno i ludo stvar propala. Kriletić me prekida.

— Pa kažem ja tebi: sve je ovo lopov preispoljni!

I opet se s nekim pozdravlja i uvodi neke ljude u ložu.

Kimiđikić, teški trgovac iz timočkog okruga. Neki mladić iz Kladova, visok, pognut, tamnožut u licu. »Nikolić, lađar«, predstavlja se i izgovara neprirodno snažno ono »lađar«. Očito tuberkulozan, govori promuklo i kašlje.

Stvori se opet vino na stolu. Navraćaju načas iz one treće lože trgovci, trojica uvoznika iz Beograda. Zatim neki crven i mlad čovjek s njemačkim imenom, zastupnik iz Zagreba. S njim neki koga zovu konzul. Riđ, gojazan i podbuo. Jedni kažu da je bio konzul, drugi — da je i sada, ali se ne zna gdje. Dolazi jedan Rus, nasmijan, u egzotičnom kostimu od crvena i modra atlasa. Njemu se Kriletić najviše obradova. To je Ivan Pavlovič Trojicki, šef i dirigent ove trupe Ruskinja, član bivšeg carskog pozorišta, oficir Denjikinove vojske itd.

— Ovaj mrtve da nasmije. Dede mu čašu!

U loži desno od nas Ruskinje dižu graju sa onim od Izvozne banke (on je prešao k njima). Pijemo svi. Rus Trojicki prednjači. U desnu ložu dođoše još neki ljudi. Jedan Francuz, blijeda i razumna lica. Lijevo mu oko od stakla, i to mu daje neki mučan i ukočen izraz. Jedan Nijemac iz Erdelja, debeo, crven, s velikim naočarima, govori sve jezike. Obojica senzali.

Nisam ni opazio kako se desilo (kao što čovjek ne zna kad zaspi), tek vidim da se sve što sjedi u ove naše tri lože opilo, naglo i bez ikakva prelaza. Ali i svi ovi ostali ljudi u
Alhambri
kao da se odjednom opiše i zanesoše.

Tako u svim takvim lokalima ima, po jednom-dvaput u godini, naročitih pijanki koje se razlikuju od onih što svako veče počinju u stalno doba noći, i koje gazda i kelneri lukavo vode i hladnokrvno završavaju oko četiri poslije pola noći. Tada se sve djevojke izopijaju, ali istinski, tako da gazda izgubi svaku moć nad njima. I kelneri se zaraze opštim veseljem, pa nekako bolje služe i ne misle samo na bakšiš. I svirači se razdrijemaju, opiju, podignu ton, i zamrse note. Takve se pijanke svršavaju samo iznurenjem gosta ili posredovanjem policije. Ovo je takva noć.

One tri lože naših kao da zagrijaše i ostale. U svim ložama smijeh, pljesak, pjesma. Muzike ne sviraju više naizmjence, nego i ciganska i džaz-band u isto vrijeme. I još neko donio gitaru i dva marvenska zvona. Bacaju se kolači, naranče, lepeze od papira. Pod je vas pokriven konfetima, hartijama i cvijećem kao ćilimom. Ne razabiru se više ni riječi ni melodije. Samo Kriletić pokatkad uspije da nadviče sve.

— Opšteee ... narodno veseljeee ...

Ogroman, ispeo se još na stolicu pa strči iznad svih loža, kosa mu znojna, raširio ruke i jednako izvikuje kao dunđer na sljemenu.

— Opšteee ...

Pa ga opet nadviče umebes šantana, samo mu se po izrazu lica vidi da nešto viče.

Vazduh pun dima i prašine, zasićen zadahom pića, voća i mirisa. Sve podsjeća na večeru pored osvijetljenog slapa. Ali pokatkad se prokine i ta huka da se zamijeni još većom i oštrijom, a svaki se takav događaj vrti oko Kriletića kao vir.

Silazi bučno sa stolice, ide pored naše tri lože, udara snažno dlanom u direke od pregrada i uzvikuje.

— Es, Ha, Es.

I pošto je okrstio lože, uzima jelovnik i vinsku kartu u tvrdim koricama i baca na sto srednje lože.

— Ovo nam je Ustav, a ja sam vam Ministar-predsjednik, pa da ga vidim ko smije da ne pije.

Svi viču i upadaju u riječ.

— Šta sam ja? — pita nametljivo onaj tuberkulozni mladić iz Kladova.

— Ti si ministar narodnog zdravlja.

— Šta ćemo s ovim Rumunima i Švabama?

— Oni su nacionaine manjine. Imaju svoja prava.

— Daću im ja prava po krstima — viče Kriletić.

— A Rusi predstavljaju izbjeglice.

— Red hoću — komanduje Kriletić — sad ova država da ispije eks!

— Eks! Eks! Eks!

Sve tri lože piju.

Pored Kriletića sjeo Nikola Bokanović, žitarski agent. Gojan, nemirnih očiju i crne sjajne kose kao u patka. Svaki čas se diže i hoće da govori. Svaki put o nečem drugom. Ali ga Kriletić ućutka i prisili da sjedne.

Jedan od trgovaca zove dvije flaše šampanjca. Rodio mu se, kaže, juče sin. Pokazuje depešu. Bokanović se odmah diže.

— Gospodo! Stari je običaj u nas, Srba... Nisam mislio danas da govorim ali moram, jer se ovom našem drugu, gospodinu, dogodilo nešto.

— Sjedi! — vuče ga Kriletić za kaput, da mu vino zapljuskuje preko čaše.

— Ne, ne, stari je običaj, molim vas. I ja, gospodo, ako i ne volem moram da počnem od sebe. Kad sam se, naime, ja rodio, a to je bilo oktombra meseca, osamnaestog, godine hiljadu osam sto osamdeset i šeste ... Dakle oktombra meseca.

— Opet on
oktombra
!— prekine ga Kriletić.

Graja koja nastaje prisili Bokanovića da opet sjedne. Ali Rusi se zavadiše između se. Pavel Ivanović se opio. (Takav ti je on, tumači s nekom nježnošću Kriletić, da ga udariš vinskom mješinom, opio bi se, siromah.) Evgenija plače. Pavel Ivanovič, koji ju je uvrijedio, tješi je.

— Ne kažem ja da vi lažete, mila moja, ali pukovnik nije bio, i gotovo!

— Bio je, Pavel Ivanovič. Vi sami znate da je bio.

— Da, bio je kapetan, i živili ste s njim. Kvit!

Evgenija nato pada po stolu i rida u sav glas. Kriletić širi ruke.

— E, što su ovi Rusi fantazije, brate!

Konačno se i to smiruje. Evgenija pije, smiješi se i još pokatkad jeca.

Odjednom onaj od Izvozne banke, sa spljoštenom lobanjom, izdigao da pjeva. Zaklopio oči pa leleče i zavija nešto bez kraja, otegnuto i strahovito. Uzalud ga Kriletić nogom opominje. Konačno mu prilazi s leđa i šapće.